Vlade se smjenjuju, mi i dalje imamo iste probleme

Iznova imamo iste probleme još dublje, još grublje, sve ukorijenjenije u „sistemu“.

Studija je pokazala da će djeca s dijabetesom, a ne s astmom, češće biti pozitivna na testiranju (Arhiva)
Studija je pokazala da će djeca s dijabetesom, a ne s astmom, češće biti pozitivna na testiranju (Arhiva)

Prije nekoliko dana su sve Osnovne škole u Kantonu Sarajevo od Ministarstva za nauku i obrazovanje dobile dopis gdje se škole obavještavaju da se zahtjevima „za angažovanje asistenata i mobilnih timova u drugom polugodištu školske 2020/2021, za rad sa djecom sa poteškoćama mogu obratiti Minstarstvu nakon usvajanja budžeta za narednu godinu“

Sam dopis je vrlo brzo dospio u javnost i izazvao burne reakcije, ponajviše nas roditelja djece sa poteškoćama čija djeca pohađaju „inkluzivnu“ nastavu ali i dijela javnosti kojeg interesuje ova tema.

Moram priznati da sam dokument  čitala više puta da razumijem da nisam pogrešno razumjela i da shvatim šta piše. Kako ja, tako i drugi roditelji koji su se počeli javljati sa bezbroj upitnika iznad glave.  Svi su se pitali je li stvarno isitina da će ostaviti djecu da čekaju usvajanje nekog budžeta  što bi značilo da se njihovo obrazovanje duboko kompromituje takvim postupkom.

Bez obzira na sva politička previranja u našem Kantonu i smjenu Vlade, nikako nije bilo za očekivati da bi se takve stvari mogle reflektovati na našoj djeci. Zar na djeci koja su i onako marginalizirana i čija su prava dalako ispod minimuma prihvatljivog.

Ostali u nedoumici

Zamišljam da kažem mom malom osmogodišnjaku „Znaš, trebaš čekati narednu godinu, pa će nova Vlada predložiti  nacrt budžeta, pa će onda neke tete i čike koji se zovu zastupnici da zakazu nešto šta se zove sjednica, pa će onda oni malo da galame, pa će onda dizati ruke da glasaju i to se zove budžet.  E u tom budžetu može da piše da ćeš ti i tvoji drugari imati asistente i mobilne timove u nekom kodu, broju, ali malo je sada komplikovano da ti mama to objasni“

Burne reakcije svih nas ali i oniih koji se godinama bore za poštivanje minimuma inkluzije su dovele do reagovanja samog ministra Anisa Krivića, gdje se putem društvenih mreža obratio saopćenjem u kom pored ostalog kaže da je pored ostalog Ministarstvo „obezbijedilo“ sredstva za inkluzivno obrazovanje u drugom polugodištu ove školske godine.

Potpuno u suprotnosti sa onim što je pisalo na zvaničnom dokumentu, pa smo ostali u nedoumici šta je ono što je istina. Kad se već poslužio ministar  društvenim mrežama odlučih da iskoristim svoje demokratsko pravo komuniciranja i postavljanja pitanja, te mu rekoh da ukoliko je njegovo pojašnjenje na dopis (tako je nazvao svoj fb post) istina, zašto je onda onako pisalo na zvaničnom dopisu pitajući je li u pitanju pogrešno i loše sročena rečenica ili je ipak razmislio u međuvremenu pa zaključio da nije u redu slati takav dopis.

Ništa od svega, tvrdi ministar Krivić: „Ja dopise pišem u ime upravnog organa, naslovljen je na direktore kao i rukovodioce. Znaju oni, zato i imamo pojašnjenje“ – napisao mi je kao odgovor.

Negdje između redova ja sam ovdje pročitala da je on taj koji upravlja, a obraćao se direktorima škola, nikako javnosti ili nama roditeljima čije se djece ponajviše i tiče, stoga direktori znaju šta će i kako s tim dopisom.

Inkluzija koja je nedovoljna za obrazovanje

Moj sin je drugi razred Osnovne škole i inkluzija kakvu imamo zasigurno nije dovoljna za njegovo obrazovanje, zapravo obrazovni sistem kakvog imamo je jako loš za bilo koje dijete, najbolje to pokazuju rezultati PISA i TIMSS istraživanja u BIH

Vrlo slikovit prikaz inkluzije mi je da on već godinu dana sjedi u zadnjoj klupi svog razreda sa svojom asistenticom, da nema u razredu prilagođenih materijala za rad, didaktike, prilagođenog i ugodnog prostora, ništa što bi mu eventualno moglo pomoći osim te asistentice i mobilnog tima u školi koji je evo tek na kraju prvog polugodišta izradio individualni edukativni plan za njega.

Kao što uvijek kažemo mi roditelji, Vlade se smjenjuju, dolaze i odlaze,a  nama naša djeca ostaju i stalno i iznova imamo iste probleme, još dublje, još grublje, sve ukorijenjenije u „ sistemu“

Nova Vlada koja tek treba doći u našem Kantonu je još jednom izašla u javnost sa „mjerama“  gdje je inkluzija čini se jedna od „bitnijih“ stavki, no i mi svi znamo da je kriza uzrokovana pandemijom i da stvari možda neće ići bas onako kako bi trebalo. Pa ipak, u najmanju ruku očekujemo da „rezove“ prave prvo na samima sebi, enormnim primanjima i naknadama za prosjećnog građanina , vozilima, reprezentacijama i svime onime čime smo ogorčeni, pa tek onda da „režu“ onima kojima je svaki vid podrške doslovno prilika za život primjeren djetetu i djetinjstvu.

„Upravni organ“ je zapravo izvršna vlast, a ona mora da izvršava ono šta joj naloži zakonodavac. U ovom slučaju Skupština našeg Kantona. Svi mi već godinama znamo da je ključ u njihovim rukama i bilo bi zaista maliciozno, loše i na koncu protivzakonito da bilo koji Ministar uzme sebi za pravo ukinuti djeci sa poteškoćama sve vidove podrške u nastavi.

Još traje borba da dijete ima asistenta

Nije da mi nemamo pravo kao roditelji tražiti za našu djecu ranu i pravovremenu dijagnostiku, ranu intervenciju, vrtičku, moderne i naučno dokazane programe, savremne razvojne skale na procjenama, uvezan sistem i registar, prestanak maltretiranja po šalterima sa istim papirima iz godine u godinu,  prestanak prikazivanja naše djece kao „ubogih“, didaktičke materijle, senzorne sobe, pristupe, stručne i kvalifikovane ljude sa stalnim edukacijama u obrazovnom, zdravstvenom i socijalnom sektoru i još mnogo toga.

Mi se evo još uvijek borimo da nam djete ima asistenta, da im ne mjenjaju te asistente kao da su prljave čarape jer im time povrijeđuju emociju i dodatno komplikuju i onako konfuzan svijet u kom žive.  Mi još uvijek molimo za elementarno. Zar je to našim zakonodavcima i izvršiocima tako teško za shvatiti i samo prepisati pozitivne prakse pitam se.

Ne trebaju nama „organi“ koji suštinski ništa ne mjenjaju, mi se i pored svega još uvijek uzdamo da u svemu ovome još uvijek ima vrijednih, čestitih i hrabrih ljudi da se uhvate u koštac sa svime što moje dijete i njemu slični drugari iz zadnje klupe i svakodnevno prebrode da bi se obrazovali, učili i napredovali.

Mislim da niko razuman ne bi u našem društvu pojmio niti vjerovao koliko je djece sa poteškoćama kod nas koja ne idu nigdje, koja su u teškim stanjima i za koje znaju samo njihovi roditelji. Pitam se koji je organ za to nadležan.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike BLOG
POPULARNO