Život Roma: Patnja kroz vjekove

Fašisti su imali zločinački plan istrebljenja Roma.

Romi imaju miran život, ali su u pogledu ljudskih prava diskriminisani (EPA)
Romi imaju miran život, ali su u pogledu ljudskih prava diskriminisani (EPA)

Romi su kroz povjest bili stigmatizirani. Patnja kao da ih prati kroz vjekove. Mnogo puta su se suočavali sa nerazumjevanjem, neprihvatanjem. To je prokletstvo koje izgleda ni danas ne prestaje.

I 16. decembar s razlogom budi kulturu sjećanja, u njemu ima simbolike. Podsjeća nas na neljudskost i tragediju koji su Romi proživljavali u 20. stoljeću, na vrijeme kada ih je Hitler svjesno i organizovano pokušavao da istrijebi. Na vrijeme kada su bili proganjani, odvođeni u koncentracione logore, kada su strijeljani i ubijani u gasnim komorama.

Fašisti su imali zločinački plan istrebljenja Roma.

Svjedočanstva opominju, uzalud, jer ljudi brzo zaboravljaju. Simbolično će se tek neki danas prisjetiti totalnih istrebljenja, žrtava  nacističke ideologije.

Romi su i poslije Drugog Svjetskog rata nedovoljno shvaćeni kao nacionalna manjina u BiH. Imaju miran život, ali su u pogledu ljudskih prava diskriminisani. Usud historije kao da ne prestaje.

Zašto se obilježava Međunarodni dan stradanja Roma?

Međunarodni dan stradanja Roma obilježit će se danas širom svijeta, odavanjem počasti žrtvama rasističkog progona, u kome je tokom Drugog svjetskog rata nestalo više od milion Roma. Ovaj dan sjećanja obilježava se od 1995. godine.

Prije pandemije, u duhu simbolike na 16. decembar, centralni savjet Roma, sa sjedištem u njemačkom gradu Hajdelbergu,  organizirao je posjete zloglasnim nacističkim logorima-Dahau, Aušvicu, Buhenvvaldu, Mathauzenu i polagao vijence na spomenike nevinim žrtvama nacizma i fašizma.

Posjete su organizirane i zaboravljenim žrtvama holokausta-Romima, nad kojima su tada vršeni i najstrašniji eksperimenti.

Kako može da se zaboravi naredba zapovjednika zloglasne tajne policije nacističke Njemačke, Hajnriha Himlera? Zbog njegove naredbe deportovani su Romi u Aušvic. Historičari su ustanovili da je samo u noći između 3. i 4. avgusta 1944. godine više od 4. 000 osoba, poslato u krematorijum. Nisu štedjeli ni djecu, ni starije.

Dugo je trebalo i njemačkoj vladi da prizna zločin nad Romima. Trebalo je vremena i njemačkom kancelaru Vili Brantu. Prvi je, na Uskrs 1980. godine u ime Njemačke i njene vlade, priznao da su Romi i Sinti, kao i Jevreji, žrtve holokausta.

Sljedeće godine je taj isti njemački kancelar primio Međunarodnu delagaciju Roma u Bonu. Brantu je trebalo vrijeme. Krivci su i historičari jer su jako dugo, do sedamdesetih godina prošlog stoljeća zapostavljali ovu jako bitnu temu u svojim istraživanjima.

Činjenica je da je  istraživanje holokausta Roma do početka osamdesetih godina prošloga stoljeća u Zapadnoj Njemačkoj bilo povjereno Hansu Joahimu Derlingu i Hermanu Arnoldu, koji su u svojim zaključcima na žalost slijedili rezultate nacističkih analitičara Trećega Rajha. Arnold je kao saradnik Ministarstva policije i Ministarstva zdravlja Njemačke sakrivao dokumente o Romima iz nacističkog doba do 1981. godine.

Građa mu je oduzeta poslije štrajka glađu koji su godinu dana ranije organizovali Romi koji su preživjeli holokaust i pojedine poznate osobe s njemačke književne i intelektualne scene. Da nije bilo ovog štrajka, ne bi bilo ni odjeka ni interesovanja za sudbinu Roma iz nacističkog doba.

Poslije Vašingtonske konferencije 1999., kada su otkriveni nepoznati radni i sabirni logori za Rome, interosavanje za njih još više raste. Naročito poslije jednog snimljenog filma. Na  osnovu scenarija Melani Špita, snimljen je potresni film o holokaustu Roma i ponižavanju preživjelih pripadnika ovog naroda poslije Drugog svjetskog rata, u obje ondašnje njemačke države. Njenu cijelu porodicu pobili su nacisti. Njene riječi se još pamte: „Kada dželati postanu sudije, pravda mora završiti na vješalima“.

Šta mi možemo učiniti kao društvo?

I danas, nakon mnogo desetljeća  mnoga društva se bore sa sjećanjima i historijskim zapisima holokausta. Koliko god ovo bila teška tema, svi mi moramo više poticati proučavanje holokausta u svim dimenzijama. Nastava i učenje o holokaustu je ključna prilika za poticanje kritičkog mišljenja.

O ovoj temi ima zabluda. I u nastavi temom holokausta nad Romima treba se u budućnosti više baviti. Iako problematična, izazovna bi bila i nastavnicima. I čini se da danas sve više izbjegavaju ovu tematiku. Predrasude, strahovi još postoje…

Postoji problem odnosa historije i sjećanja, jer se posmatra sa više nivoa. I izgleda da svaka generacija historičara vidi epizode iz prošlosti u novoj perspektivi. Zamagljuje im se raniji pogled. Uostalom vrlo često se kolektivnim sjećanjem manipuliše u političke svrhe, primjera ima, jer se pažljivo obiraju samo neki datumi iz nacionalne historije. Samo neki sada ciljano oblikuju nacionalnu memoriju, ostali su u kanti za smeće.

Ko još može da zaboravi 80.00 nastradalih Roma u NDH, a od toga oko 60. 000 u Jasenovcu?

Nije rješenje samo obilježavanje današnjeg dana, bitnije je da ne zaboravimo počinjene zločine nad Romima za vrijeme Drugog svjetskog rata. Bogatsvo je  imati razumijevanja i prema nacionalnim manjinama.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike BLOG
POPULARNO