Kako je živjeti od prodaje sopstvene prošlosti

Životne priče ovih ljudi zapanjujuće su slične. Većina je živjela solidno, radili su u dobrim firmama, imali dobre plate.. U neko doba sve se promijenilo.

Ljudi, uglavnom već u poznijim godinama, prodaju stvari iz kuća, kupljene nekad, u neko za njih bolje vrijeme (Ustupljeno Al Jazeeri)
Ljudi, uglavnom već u poznijim godinama, prodaju stvari iz kuća, kupljene nekad, u neko za njih bolje vrijeme (Ustupljeno Al Jazeeri)

U neveselom šarenilu raznih improvizovanih uličnih tezgi, koje se mogu vidjeti na mnogim mjestima u Sarajevu i na kojima se prodaje sve, od veša i peškira do jeftinih kućnih potrepština, po mnogo čemu se izdvaja jedna „djelatnost“, već na prvi pogled nekako potresna i sumorna.

Na travi i živoj ogradi, tik do trotoara i saobraćajnica, na prodaju su izloženi stari kaputi, džemperi, obuća, knjige i razni drugi predmeti, koji su nekad krasili nečije stanove, sobe i regale… Odmah se vidi – nisu pored njih nikakvi trgovci od zanata, koji prodaju antikvitete. To ljudi, uglavnom već u poznijim godinama, prodaju stvari iz kuća, kupljene nekad, u neko za njih bolje vrijeme. Neki se pokušavaju zakloniti šalom, kapom, maskom, trudeći se da ih ne prepoznaju njihovi poznanici i prijatelji, kao da rade nešto što im baš ne služi na čast, iako nemaju nikakav stvaran razlog da sami sebe gledaju na taj način.

Prepoznah oca svoje drugarice iz osnovne škole. Sjećam ga se dobro iz tog vremena – radio je u jednoj velikoj sarajevskoj građevinskoj kompaniji, koja je pravila postrojenja i zgrade po Iraku i Libiji, i godine je proveo na tim gradilištima. Uvijek bismo se radovali njegovom dolasku, pokupio bi nas iz školskog dvorišta i svima kupovao čokolade i sladolede, sretan što se vratio kući sa jednog od mnogobrojnih „terena“ po sjevernoj Africi i što mu dijete dobro uči i ima dobro društvo.

Sudbina hiljada radnika

U prvi mah mu ne bi drago što me vidi, iako sam ga srdačno pozdravio, ali kad se podsjetismo na ono vrijeme kad je bio, kako kaže, u snazi, osjetno se promijeni njegovo raspoloženje.

„Evo vidiš, kako se život poigra sa čovjekom. Već sam isprodavao dobar dio  namještaja, sad je ovo došlo na red“, pokaza mi rukom svoj tužni „štand“ na kojem su dva-tri izblijedjela zimska kaputa, dvoje stare cipele, ali i još poneka sitnica koje se dobro sjećam iz njihovih vitrina i regala.

“Da si došao samo desetak minuta ranije, vidio bi onu moju nargilu, sjećaš je se iz dnevne sobe. Kupio sam je jednom u Bengaziju, iako nargila u to vrijeme u Bosni nije bila ni blizu ovo što je sad – malo ko je znao i za šta ta skalamerija služi.“

Ne pitam ga šta ga je natjeralo da preživljava prodajući stvari. Neću da ga potresam – znam da je podijelio sudbinu hiljada radnika čije su firme razgrabljene i opustošene, a njegova kćerka-uzdanica, nekad vesela, perspektivna, pametna i draga, nekako je završila u braku s nekim mutnim tipom, koji je u kocki protraćio sve, i novac i imovinu i njen veliki talenat i gurnuo je još prije petnaestak godina, s još nedoraslom djecom, nazad u ionako opustošeni i osiromašeni roditeljski dom.

Imati pa nemati

Životne priče ovih ljudi zapanjujuće su slične. Većina je nekad, kaže moj sagovornik, živjela solidno, radili su u dobrim firmama, imali dobre plate, ljetovali po Jadranu, od Istre do Ulcinja… U neko doba sve se promijenilo. Došao je rat, opustošio svaki dom, a odmah iza njega razorna „privatizacija“ skršila je njihova nekad moćna preduzeća.

Ostali su bez primanja, penzije su za neke i danas nedostižan san, a i ako ih imaju uglavnom su male. Nestale su stare navike pristojnog života i doživjeli su ono što niko ne želi doživjeti – da osjete šta znači imati, pa nemati. Svi smo to na sličan način osjetili u doba onih krvavih, ratnih devedesetih. Tragedija ovih ljudi je, međutim, u tome što znaju da ta životna klackalica više nikad neće prevagnuti na onu nekadašnju, bolju, bogatiju stranu.

Kad se malo bolje zagledamo u te izblijedjele ostatke nekog drugog vremena, shvatimo da ovi ljudi preživljavaju od danas do sutra, prodajući za sitne pare sopstvenu prošlost, zapravo onaj njen materijalni dio, koji su stekli u vrijeme kad su bili imućni.  Prodaju se tako nekad vrlo cijenjeni vilerovi gobleni, umjetničke slike, starinski ibrici, tepsije, lampe… Nekad su ih kupovali iz zadovoljstva ili da bi njima dokazivali svoju društvenu poziciju, uspjehe i domete, a danas ih prodaju u bescijenje, za marku – dvije.

Uspomene na prodaju

Svaka od tih stvari podsjeća ih na nešto lijepo. Ako su vremenom te slike i bile pale u zaborav, danas, kad ih iznesu na travu ili na živu ogradu, kaže jedna starija žena, ponovo ožive tjerajući ih u tugu i sjetu.

„Ovo sam sinu kupila u Rovinju“, kaže, pokazujući mi mušku kožnu torbu, jednu od onih kakve su se nosile nekad, sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka.

„Sjećam se da sam s mužem i našim prijateljima večerala u jednom restoranu. Jeli smo nekakvu skupu ribu i pili još skuplje vino, sve se presijavalo od raskoši i bogatstva, smijali smo se i plesali. I kad smo izašli, u jednoj radnji sam je ugledala i kupila, pa kući avionom iz Pule. A vidi danas – iznijela sam je da je prodam za marku – dvije… I to ako budem imala sreće. Ali ko će to, sine, danas kupiti, kome to uopšte nešto znači, osim meni?“.

Zastadoh zapanjen, dirnut, gotovo užasnut. Čudni neki ljudi – niti se od muke hvale onim što su nekad imali i kako su živjeli, niti se naglas žale na svoju današnju neimaštinu zbog koje se rastaju od tih stvari, koje ih podsjećaju na njihovu prošlost. Samo u tišini očekuju nekoga ko će u tome prepoznati kakvu-takvu vrijednost i kupiti neku od tih sitnica, taj djelić njihovog nekadašnjeg života, pa sutra opet isto.

Bilo bi nepravedno, čak i grijeh, donositi sud o životu i vrijednosti tih ljudi ugašenih pogleda, gledajući ih pored njihovih skromnih, potresnih „tezgi“. Oni danas i oni nekad – to su isti ljudi, sa istim karakterima, istim vrijednostima i sposobnostima.

Nekad su neki od njih bili u poziciji da odlučuju o ljudskim sudbinama, da pomažu drugima, da grade nešto što će ostati iza njih, a danas se za sitan novac odriču malih, ali njima važnih uspomena na vrijeme kad su bili, kako kažu, neko i nešto. Oni su naprosto ogledalo šta vrijeme može učiniti od čovjeka i njegovog života, a da on uopšte ne može uticati na to. To je ogledalo koje na ovaj ili onaj način svoj bljesak jednom može prelomiti na svakog od nas… Ali postoji li način da čovjek bude spreman na takvu promjenu? Niko od njih to nije znao reći.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor : Al Jazeera


Povezane

Svakih dvadesetak-trideset godina generacije ljudi na balkanskim prostorima ginu u raznim ratovima kako bi oni koji prežive opet morali ići vani – da bi živjeli.

Više iz rubrike BLOG
POPULARNO