Na balkonu pušim cigaretu i osluškujem zvukove u prohladnoj zagrebačkoj noći. Zbog rasplamsale epidemije koronavirusa na snazi je takozvani “mini lockdown”.
Kafići i klubovi ne rade, tu i tamo ulicom prođe poneki automobil ili tramvaj, malo je ljudi vani. U jednom stanu u zgradi prekoputa – buka i veselje. Zavjese su razmaknute, prozori otvoreni pa vidim nekoliko mlađih ljudi.
Glasno razgovaraju nadvikujući se s glazbom iz zvučnika, čujem ih i kako si nazdravljaju. Odjednom shvatim da piljim u široki i širom otvoreni prozor tog stana pokušavajući prebrojati partijanere. Jedan, dvojica, trojica… četvoro… još dvije cure…
Žar cigarete oprlji mi prste i trgne me iz tog voajerskog posla. Pobogu – prođe mi kroz glavu – ponašam se k'o Ilija Čvorović iz Balkanskog špijuna! Kiselo se nasmijah i uđoh u toplu sobu.
Dok sam zatvarao balkonska vrata još jednom bacih pogled na stan prekoputa u kojem se tulum tek zagrijavao. “Ako ih je više od deset i ako sam savjestan građanin, trebao bi ih prijaviti”, pomislih kao pravi režimski noćobdija.
Prijaviti ili ne prijaviti, pitanje je sad
Jer prema Odluci o nužnim epidemiološkim mjerama kojima se ograničavaju okupljanja i uvode druge nužne epidemiološke mjere i preporuke radi sprječavanja prijenosa bolesti COVID-19, koju je 28. studenoga donio Stožer civilne zaštite Republike Hrvatske, na privatnim okupljanjima i svečanostima može biti prisutno najviše deset osoba.
Budan i revan građanin trebao bi, ako zna ili sumnja da tamo prekoputa derneči njih više od deset, smjesta prijaviti to nedozvoljeno okupljanje. No, jesam li budan i revan? Trebam li gurati nos u tuđe stanove?
Gdje su granice mojih građanskih dužnosti i je li prebrojavanje neznanaca u noći doista moja građanska obaveza? Svoje ponoćne moralne dvojbe razriješio sam ciničnim zaključkom da nisam budan već pospan građanin te otišao u krevet.
Bučnu ekipu prekoputa čuo sam još neko vrijeme i kroz zatvoren prozor, a onda sam zaspao.
Kada bih radi dramatike ovoj priči dodao malo konfabulacije, napisao bih da me ubrzo, nakon što sam zaspao, u snu zaskočio hrvatski ministar zdravstva Vili Beroš te me strogim glasom upozorio: “Policija neće postupati samoinicijativno, već će postupati po dojavama. Policija sigurno neće uokolo tražiti izvore takvih zbivanja, a svi koji žele dobro hrvatskim građanima takva će okupljanja prijaviti!”
Da želim još malo konfabulacijske drame, napisao bih da mi se nakon ministra zdravstva u snu ukazao i predsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandroković prijekorno rekavši kako bi on prijavio susjede koji tulumare. Naravno, ako ih je više od deset. “Prijavio bih jer smatram da je to kršenje zakona i ugrožavanje zdravlja i života drugih građana. Takvim ponašanjem zaista možemo ugroziti zdravlje drugih osoba. Pa zar je vrijedno organizirati jedan tulum, raditi feštu i napiti se, a to onda može uzrokovati to da netko umre.”
Naravno, ministar zdravstva i predsjednik Sabora nisu to izjavili u mome snu, nego na javi, pred hrvatskom javnošću, pozvavši građane da prijave sva okupljanja više od deset ljudi u zatvorenom prostoru koja uoče. Kazne za to (okupljanje, ne za neprijavljivanje) iznose i do 10.000 kuna, odnosno 1300 eura.
Budni građani, pospano društvo
Nisu njih dvojica prvi koji su javno pozvali građane da prijavljuju kršitelje mjera. Ministar unutarnjih poslova i šef Nacionalnog stožera civilne zaštite Davor Božinović ljetos je građanima poručio da “pozovu 112 ili policiju koja će intervenirati” ako primijete nekoga bez zaštitne maske u trgovini.
Sada je poziv građanima na budnost dignut na višu razinu. Od njih se očekuje da prijave susjede čija nedozvoljena 10+ okupljanja čuju kroza zidove ili vide kroz prozore vireći iza zavjesa.
Ako je suditi po anketama, Hrvati baš i nisu spremni na takvu vrstu građanske budnosti. U anketi Slobodne Dalmacije 72 posto je reklo da im ne pada na pamet ikoga prijaviti, 19 posto bi prijavilo, a devet posto ih je neodlučno. Otprilike slične rezultate pokazala je i anketa dnevnog lista 24 sata.
Na pitanje “Biste li prijavili susjeda?” 78,80 posto odgovorilo je odlučnim “ne”, 15,87 posto reklo je odlučno “da”, a neodlučno “ne znam” – 5,33 posto. Nešto više “budnih” građana odazvalo se na anketu portala Dnevnik.hr: 42 posto ih je reklo da bi prijavili susjede naspram 58 posto koji to ipak ne bi učinili.
Ćiribimbaška (sup)kultura
Može se samo nagađati zašto je tako malo prerevnih građana u odnosu na one koji bi odmahnuvši rukom okrenuli glavu. Najjednostavnije je zaključiti da je tako jer nam je svima na ovim prostorima sklonost kršenju zakona i izigravanju propisa upisana u mentalni kôd. Znate ono: Ne treba se držati zakona kao pijan plota. Istina je i da malotko i malogdje voli “drukere”, čak i kada prijavljuju očigledna kršenja zakona.
Osim toga, građani su nepovjerljivi i prema samoj vlasti čiji predstavnici ih potiču na doušničke aktivnosti, a mnogo puta se od početka epidemije koronavirusa pokazalo da su i “njihovi” (stranački) ljudi pa čak i oni sami kršili mjere.
Sjetimo se samo ljetošnjeg “druženja” premijera Andreja Plenkovića s koronapozitivnim Novakom Đokovićem na teniskom turniru u Zadru. A valja se sjetiti i kako su proteklih desetljeća mnogi političari u Hrvatskoj potpirivali priče o zloglasnoj UDBI i njenim doušničkim metodama, tvrdeći da su pipci navodno neumrle jugoslavenske obavještajne službe i danas rašireni u svim porama društva.
I onda, u takvom ambijentu, vlast javno poziva građane da pod egidom budnosti i odgovornosti prijavljuju svoje susjede i budu samoprijegorni “čvorovići” koji će spremno uzeti telefon u ruke i nazvati policiju, Nacionalni stožer, covid-redare ili koga već.
I u sređenijim društvima takvi apeli smatraju se diskutabilnima i toksičnima za koheziju zajednice u kojoj ljudi žive, kamoli ne ovdje gdje riječ “savjest”, naročito građanska, ima podrugljiv prizvuk, “zviždače” se obično smatra naivcima, a dojavljivače “udbašima” i gdje vrlo živa ćiribimbaška (sup)kultura virenja preko plota i iza zavjese pruža snažan otpor potčinjavanju institucijama.