Priča o ratu i miru u jednoj fotografiji Strašnog

Da nije puške u ruci branitelja izgledalo bi kao da su krenuli u neku popodnevnu šetnju (Ustupljeno Al Jazeeri)

Sarajevo, 1992. Ne sjećam se koji je bio dan, niti koji je bio mjesec. Uostalom, tada su svi dani bili isti. Tih dana još uvijek smo živjeli u naivnoj nadi da svijet neće dozvoliti da se usred Evrope ubijaju ljudi, civili, žene, djeca, da se ruše spomenici kulture, civilne zgrade, da se jedan glavni grad drži pod srednjevjekovnom opsadom… Iz današnje perspektive to vrijeme zove se prvim danima rata, a koliko se sjećam trajali su nekoliko mjeseci. 

U Međunarodnom centru za mir, na stolu, među hrpom raznih papira, ugledao sam crno-bijelu fotografiju. Na njoj je bio bračni par sa djetetom. Mlađi čovjek koji je jedan od branitelja grada, žena i djevojčica. Da nije puške u njegovoj ruci izgledalo bi kao da su krenuli u neku popodnevnu šetnju.

Dok u desnoj ruci steže kalašnkjikov čija je cijev okrenuta prema zemlji, u lijevoj ruci drži kišobran iznad glava žene i djeteta. Djevojčica sa šnalom u kosi drži majčine prste nakićene prstenjem. Svi su kao sklupčani u toj fotografiji. Iza njih je drvo.

U njihovim pogledima se vidi sve. Ne znam opisati šta se tačno to vidi u tim očima, ali bila je to slika rata, slika opsade grada i slika tih prvih dana kada smo na vlastitoj koži, u praksi, otkrivali pojmove poput relativnosti vremena i prostora.

Ne znam zašto i ne znam otkud mi to, jer se na fotografiji to ne vidi, ali ispred njih, prolazi dženaza.

Ljepota u fotografiji

U tim prvim danima rata na neki čudan način, ova fotografija je budila neki mir u meni. Pogled na nju, u svom tom užasu, otkrivao mi je neku ljepotu, smisao i ljubav kakvu osjetimo u susretu sa umjetničkim remek-djelima.

Fotografija me je toliko dojmila da sam je isfotokopirao i cijeli rat je čuvao na isti onaj način na koji sam tada čuvao gelere granata, zrna metaka koji bi ulijetali u kuću ili teke u kojima sam vodio svoj ratni dnevnik.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Kada je opsada okončana, svaki put kada bih naletio na tu fotografiju, sve slike i osjećanja iz perioda opsade bi mi prošle kroz srce i glavu. U stanju sam čak čuti i zvuke, kao i osjetiti miris prvih dana rata.

Cijela opsada i rat ostali su sačuvani u tim pogledima: mlađeg čovjeka, njegove supruge i njihove djevojčice. Ne znam ko su. Ne znam ni da li su preživjeli opsadu i rat.

Nikada do tada nisam toliko želio na svom zidu imati neku sliku, neku fotografiju, osim jednu. Tu! Tu koju sam iznova i iznova fotokopirao. Želio sam je sačuvati kako bih samog sebe sačuvao od zaborava. Od silnog kopiranja, fotografija je bila sve nejasnija.

U tim mrljama na papiru i dalje se nazirala porodica gdje branitelj u svojim rukama drži sve što je potrebno da zaštiti svoju porodicu – kalašnjikov i kišobran.

Pitanje bez odgovora

Mnoge sam ljude pitao znaju li ko je njen autor, ali ostajao sam bez odgovora.

Sarajevo, Mir je. Modul memorije, 2005. godina. April. Po prvi put poslije rata Milomir Kovačević – Strašni izlaže svoje fotografije u Sarajevu. Organizator je Festival MESS. Izložbu pod imenom “Sjećaš li se Sarajeva” postavit ćemo u prostoru razrušene sarajevske Vijećnice. Milomir sada živi u Parizu i nažalost u tom trenutku, zbog papirologije ne može prisustvovati otvorenju svoje prve poslijeratna izložbe. Poslao mi je fotografije među kojima tražim tu. Jednu jedinu koju želim imati. Nema je. U jednom od razgovora sa njim pitam ga da li slučajno zna ko je snimio fotografiju na kojoj se nalazi porodica sakrivena pod kišobranom. Opisujem je detaljno… Onoliko detaljno koliko se mogla opisati ta, desetak puta, isfotokopirana fotografija.

Milomir nije siguran i kaže da će provjeriti.

Nekoliko dana poslije dobijam pošiljku od Milomira. Otvaram. Vidim je. Kroz glavu još jednom prolaze sva sjećanja…

Fotografiju sam uokvirio i postavio na zid u svojoj radnoj sobi.

Pogled na nju, uhvaćeni trenutak iz opsade i rata, podsjeća me na istu onu ljepotu, smisao i ljubav kakvu osjetimo u susretu sa umjetničkim remek-djelima.

Za svaki slučaj, sačuvao sam i fotokopiju.

Opis opsade i rata

I danas, ta fotografija Milomira Kovačevića Strašnog, za kojom sam tragao petnaestak godina, za mene je jedan od najautentičnijih, i najpreciznijih opisa opsade grada i općenito rata.

U svom dnevniku iz mira zapisao sam nešto što objašnjava onaj dio o pogledima sa ove fotografije. Nakon što smo odgledali film “Raja Sarajevo” koji je reditelj Eric Gandini snimao u danima opsade grada Sarajeva, prijateljica mi je naredni dan prepričala razgovor sa jednim drugim našim prijateljem.

Razgovarali su o pogledima ljudi u periodu opsade. Njen prijatelj, nosilac srebrene policijske značke, kaže kako smo tada svi imali taj isti pogled: ”jer smo se hranili istom hranom, i istim strahom”.

I 28 godina od oni prvih dana rata, i 25 od kada traje ovaj nemirni mir ipak bih opet  dodao:  “i istom nadom”.

Izvor: Al Jazeera



Povezane

Više iz rubrike BLOG
POPULARNO