Kako je odrastanje u ratu utjecalo na moju odluku da postanem novinarka

Novinarka Al Jazeere, Alma Milišić, rođena je devet mjeseci prije početka rata u Bosni; jedna od prvih riječi koje je naučila bila je “opsada”.

Almin otac, pjesnik, za vrijeme rata u Bosni pisao je na kutijama cigareta zbog nestašice papira [Iz arhive Jusufa Milišića/Alma Milišić/Al Jazeera]

Jedna od prvih riječi koje sam naučila kao dijete bila je riječ “opsada”.

Rođena sam u Sarajevu u julu 1991. godine – devet mjeseci prije početka rata u Bosni.

Opsada je bila riječ koja se provlačila kroz svaki razgovor u Sarajevu u tom periodu, tako da nije bilo začuđujuće da je jedna od prvih koje sam i sama izgovorila.

Moji roditelji, mladi bračni par sa dvoje maloljetne djece, spakovali su svoje stvari i napustili svoj jednako mladi dom u nadi da prežive.

Sarajevo je već bilo pod okupacijom, koja će se pretvoriti u najdužu u historiji modernog ratovanja, i jedina opcija koju su imali jeste da se kreću u okruženju grada, iz jedne općine u drugu.

Smjestili su se u jednom od sela na planini Igman nadomak Sarajeva.

Moj otac je bio mladi pjesnik u to vrijeme. Rat ga je natjerao da pretvori svoju poeziju u jednu formu pjesničkog novinarstva, bilježeći događaje i prenoseći ih na lokalnom radiju.

Tokom naredne četiri godine napisao je na stotine izvještaja, poema i zabilješki sa terena.

Nakon ofanzive na Igmanu 1993. godine, moji roditelji su bili primorani da se vrate nazad kući.

Otac je već bio u vojsci, tako da smo mama, sestra i ja ostale da živimo same. Nije više bilo sigurno da živimo u našoj kući, te smo se smjestile u jednoj od komšijskih kuća, preko puta naše.

Njihova kuća je imala podrum u kojem je živjelo nekoliko porodica, uključujući i našu.

Te godine počela sam formirati sopstvena sjećanja iz rata.

Prozori komšijske kuće bili su zaštićeni vrećama pijeska i jedini izvor svjetlosti bila su ulazna vrata, koja su uglavnom bila zatvorena.

Često bih, dok niko ne gleda, provirila kroz njih, zamišljajući kako bi izgledalo da ponovo živimo u našoj kući.

Rat me je naučio da osoba može živjeti tek nekoliko metara od svoje kuće i ipak biti izbjeglica. Narednih par godina čežnja za našom starom kućom je postajala sve snažnija.

Sestra i ja smo provodile sate slušajući priče naše majke o tome kako će izgledati naš život kada se napokon vratimo nazad u nju.

Sarajevo je imalo ogromnu nestašicu hrane i novca u tom periodu, ali cigareta smo imali na pretek: pet pakovanja za jedan kilogram šećera, dvadeset za kahvu.

U nekoliko navrata, pridružila bih se svojim roditeljima na njihovom putu kroz Tunel Spasa – jedinom prolazu unutar i izvan grada. Sa sobom bi nosili kesu sa cigaretama, u nadi da će ih zamijeniti za bilo kakvu vrstu hrane.

Prolaz je bio uzak i moja glava je udarala od plafon, a ruke dodirivale zidove, ali ja sam bila u očevom naručju i ništa drugo nije bilo važno.

Sa svakom posjetom, otac bi sa sobom donio slatkiše, jabuku i hrpu papira sa svojim novim poemama.

Poema koju je Almin otac napisao dva mjeseca prije nego što je granata pogodila njihovu kuću 1995. godinePoema koju je Almin otac napisao dva mjeseca prije nego što je granata pogodila njihovu kuću 1995. godine [Iz arhive Jusufa Milišića/Alma Milišić /Al Jazeera]

Godine 1995. nastala je ogromna nestašica papira za pisanje.

Otac bi sakupljao omote cigareta i zapisivao na njihovoj poleđini.

Devetnaestog jula te iste godine, nekoliko dana nakon mog četvrtog rođendana, granata je pogodila našu kuću, odnoseći sa sobom i posljednju nadu skorog preseljenja.

Ta godina je donijela još jedan bitan događaj u mom životu: moje prvo javljanje na radiju. Mada još uvijek nisam znala čitati, znala sam većinu očevih poema napamet, tako da sam u narednih šest mjeseci često se sa ocem javljala na radiju, recitirajući njegove poeme i ratne zabilješke.

Četrnaestog decembra 1995. godine, sa zvaničnim potpisivanjem Dejtonskog sporazuma, moj otac je napisao svoju posljednju ratnu zabilješku. Dvije godine kasnije, nakon završetka rata, objavio je svoju prvu knjigu.

“Kada porastem, biću novinar”, izjavila sam svome ocu tokom jednog od naših zajedničkih čitanja.

“Nadam se da više nikada nećeš morati izvještavati o ratu”, odgovorio je.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike BLOG
POPULARNO