Plaha vakta za pogana čo'eka – ostavke na bosanski način

U javnosti se stvara utisak da su visokopozicionirani funkcioneri i ljudi u politici praktično nedodirljivi (EPA)

“Ja plaha vakta za pogana čo'eka”, reče u jednoj od svojih mnogobrojnih briljantnih monodrama vrsni pozorišni i filmski umjetnik Josip Pejaković. Ovaj čovjek iz naroda, koji je u svoj glumački i autorski talenat i djelo utkao svakojake mudrosti i iskustva običnog čovjeka, izvukao je iz zaborava tu misao još prije koju deceniju, vjerovatno i ne sluteći da će i sam biti svjedok kako je svakim danom sve aktuelnija. Ta mudrost mogla bi se tumačiti na više načina, ali bi u svakom od njih, u prevodu na ovaj naš uobičajeni, svakidašnji vokabular, trebalo da dočara vrijeme u kojem ljudi bez obraza i karaktera, spremni na sve za poziciju, vlast moć i novac, vedre i oblače bez ikakve odgovornosti prema bilo kome.

Gledajući s ove naše trošne i razdrmane jugoistočne tribine, djeluje prosto nevjerovatno, pa i smiješno, kad vidimo kako neko od visokih funkcionera u zemljama razvijene demokratije, tamo negdje u Zapadnoj Evropi ili Skandinaviji, podnosi ostavku zbog poneke pogrešno ili nespretno formulisane riječi, koja je neumjesno odjeknula u javnosti, označavajući kraj njegovog bitisanja u javnom prostoru.

“Vidi, bogati, ove budaletine zbog čega podnosi ostavku”, iščuđava se glasno taksista na štandu u sarajevskom naselju Hrasno, čitajući u novinama kako je holandski ministar podnio ostavku zbog lažne izjave, jer je njegov kredibilitet, kaže, uzdrman u tolikoj mjeri da ne može nastaviti da obavlja svoju dužnost. “E, moj nesretniče, đe ti živiš? Pa da se u Bosni podnose ostavke zbog laži, niko živ ne bi ost'o na funkciji ni dva dana”, razočarano prevrće očima taj lik za volanom, bacajući novine preko ramena na zadnje sjedište.

Niko ne pomišlja na ostavku

Bosna i Hercegovina je, kažu mnogi izvještaji u međunarodnim fiokama, zemlja u kojoj su riječi i djela političara, naročito onih na funkcijama, u dramatičnom raskoraku. U beskrupuloznim i bezobrirnim političkim smicalicama svako svakog poziva na odgovornost, nisu van tog kruga ni međunarodni zvaničnici, a nikome ne pada ni na um da podnosti ostavku, čak ni u najkrupnijim aferama. (O ovom svježem izuzetku, ostavci Saše Magazinovića zbog afere vezane za izborne prevare u Srebrenici, u koju su umiješani sad već bivši, isključeni članovi Socijaldemokratske partije Bosne i Hercegovine, govorićemo nešto kasnije, u nastavku teksta.)

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Teško je i nabrojati sve zahtjeve za ostavkama samo u posljednjih desetak dana, trebalo bi nam cijelo prijepodne da ih se svih prisjetimo. Predsjednik Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine Milan Tegeltija apsolutni je rekorder sa najvećom zbirkom zahtjeva za njegovu ostavku. Traže je građani, struka, predstavnici raznih stranaka, članovi njegove pravosudne institucije, ambasadori i predstavnici svih mogućih međunarodnih organizacija, koje su još od Daytona usidrene u Sarajevu. Stranka demokratske akcije traži ostavku lidera SDP-a Nermina Nikšića, zbog afere oko izbornih prevara u Srebrenici, potpuno zanemarujući da se i sama oglušila o zahtjeve za ostavkama njenih visokih funkcionera zbog nekoliko krupnih, prekrupnih afera.

Potpredsjednik SDA Denis Zvizdić traži ostavke Kantonalnog odbora ove stranke, a posebno Sebije Izetbegović, zbog katastrofalnih izbornih rezultata. Iz bh. entiteta Republika Srpska traže ostavku direktora Obavještajno-sigurnosne agencije Bosne i Hercegovine Osmana Mehmedagića, zbog neposjedovanja adekvatne diplome, a u posljednje vrijeme i zbog navodnog neovlaštenog, protivzakonitog prisluškivanja Milana Tegeltije. U isto vrijeme, svi zajedno se pitamo hoće li premijer entiteta Federacija Bosne i Hercegovine Fadil Novalić i njegova “desna ruka” u Vladi, ministrica finansija Jelka Milićević, odstupiti sa funkcija nakon što je protiv njih podignuta optužnica u aferi “Respiratori”. Da i ne spominjemo stalne poziva Milorada Dodika šefu Ureda visokog predstavnika Valentinu Incku da se konačno “kupi” iz Bosne i Hercegovine i da, gluho bilo, pusti domaće izabrane političke predstavnike da preuzmu odgovornost za vođenje zemlje.

Zemlja stvorena za političare

I nikome ništa… Svi ostaju na svojim funkcijama, nedodirljivi i vječni, postojani “kano klisurine”, što bi se reklo u nekadašnjoj himni i u domovini velikog mislioca današnjice Ramba Amadeusa. Na djelu je, prema svemu sudeći, dogovoreni “suživot” funkcionera, unaprijed oslobođenih od svake odgovornosti, naročito sudske.

Čudno je bosanskohercegovačko poimanje presumpcije nevinosti, osnovnog načela savremenog prava, briljantno osmišljeno u zemlji stvorenoj za političare – niko nije kriv dok se to ne dokaže u sudskim klupama, gdje se to, kažu cjenjeniji pravni stručnjaci, praktično ne može dokazati. Sudstvo je tako kreirano da funkcioneri teško mogu biti osuđeni, pošto iza njih uvijek i obavezno stoji stranka, koja kaže da je to politički progon. Bilo kakav pokušaj podizanja optužnice, a pogotovo suđenja, u pravilu je ispraćen optužbama iz najuticajnijih stranaka kako se protiv njihovog istaknutog člana i funkcionera vodi politička hajka, čiji je cilj skretanje pažnje javnosti sa nekih drugih, pravih afera u drugim strankama, opet u pravilu onima koje imaju drugi nacionalni prefiks, a isti politički uticaj i poziciju.

Nerijetko je takav sudski proces, prema tumačenju stranačkih saboraca optuženog, usmjeren protiv naroda iz kojeg nesretni funkcioner pripada, pa ispadne da je on još i nekakva nevina žrtva svoje principijelne borbe za interese tog svog naroda. Tako se i otvoreni sudski procesi završavaju oslobađajućim presudama ili prekidom postupaka, pa taj “politički proganjani” funkcioner u formi presude dobije i službeni certifikat, pravnu potvrdu da je “čist kao sunce”.

Ovo je, međutim, vrlo osjetljiva oblast, bolna tačka bosanskohercegovačkog društva, u kojoj je svaka šala neumjesna. Praksa potpunog zatiranja odgovornosti, uz otvorenu podršku političkih partija, potpuno je obesmislila čitav sistem političkog i pravnog djelovanja i dovela do dramatičnog gubljenja povjerenja građana u institucije. Afera za aferom ostaje nerazjašnjena, bez sankcija i polako se u javnosti stvara utisak da su visokopozicionirani funkcioneri i ljudi u politici praktično nedodirljivi, visoko iznad zakona.

Podizanje optužnice protiv Fadila Novalića i Jelke Milićević otvorilo je značajnu dilemu – da li će prve dvije ličnosti Vlade Federacije uopšte moći ostati na svojim sadašnjim funkcijama, ili će, zbog samog podizanja optužnice, odstupiti sa svojih pozicija. Jedan od najcjenjenijih pravnih stručnjaka u Bosni i Hercegovini, advokat Vlado Adamović, podsjeća da ostavke nisu uobičajena praksa bosanskohercegovačkih političkih struktura, ali da će vrijeme neminovno nametnuti promjene u tom ponašanju.

‘Noga lička, a cipela bečka’

“To je kod nas bilo potpuno neuobičajeno i mi često griješimo, ja to otvoreno govorim, kad se poredimo sa zemljama demokratije, koje imaju određeno iskustvo. Nama nije nikakvo mjerilo to što će neki njemački ili engleski ministar podnijeti ostavku nakon tri ili četiri pogrešne rečenice izgovorene u javnosti… jer mi jednostavno nemamo takvu kulturu življenja, niti imamo takvu političku kulturu. Ali, ako primijetite, polako idemo prema tim standardima, jer, evo, ostavka gospodina Saše Magazinovića je, moguće, prva stepenica u takvom nečemu. Dakle, jednostavno se svi učimo da mijenjamo navike, da mijenjamo očekivanja, da oni koji obnašaju javne funkcije svoje obnašanje usklade s onim što je uobičajeno u demokratskom svijetu”, predviđa Adamović.

U iščekivanju evropskih standarda, koje najavljuje ovaj pravni stručnjak, još ćemo se nagledati raznih političkih smicalica kojima će mnogi nastojati izbjeći odgovornost i ostavke. Evropski standardi i balkanske navike i danas su u žestokom neskladu i po svemu liče na onu staru, davno zaboravljenu poslovicu iz austrougarskog doba – “noga lička, a cipela bečka”. Ipak, čak i nagovještaji drugačijeg pravnog ambijenta, koliko god taj preobražaj trajao, već sad pred funkcionere i stranke, koje im stoje iza leđa, stavljaju vrlo uznemirujuću spoznaju – slučaj Tegeltija je dokaz da se i u Bosni i Hercegovini osjeća nagovještaj drugačijeg pravno-političkog ambijenta, kakav je viđen prije desetak i kusur godina u Hrvatskoj, pred hapšenje bivšeg premijera Ive Sanadera.

Ako je neko u bosanskohercegovačkoj političkoj eliti mislio da će to vrijeme neograničene amnestije od odgovornosti i funkcionisanja iznad zakona trajati vječno, bio je u velikoj zabludi. I same političke strukture polako uviđaju da pozivanje na ratne i poratne zasluge pojedinaca više ne može biti argument kojim će unaprijed biti amnestirani za razne vrste kriminala. To su vrlo jasno pokazali i rezultati nedavnih lokalnih izbora.  

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera