Triler o prvoj ‘tekmi’ na cijelom terenu BiH

Brojni svjetski i regionalni mediji prenijeli su vijest da je u BiH organizovan Izbor sportiste godine (Ustupljeno Al Jazeeri)
Brojni svjetski i regionalni mediji prenijeli su vijest da je u BiH organizovan Izbor sportiste godine (Ustupljeno Al Jazeeri)

Prvi put u Banjoj Luci bio sam krajem 1997. godine.

Tata je išao sa kolegom marketing menadžerom na poslovni sastanak, jedan od prvih poslijeratnih međuentitetskih, u želji da pokušaju donekle povezati pokidane veze privrednika dva najveća grada u Bosni i Hercegovini.

Ruševine, spaljene kuće, transporteri SFOR-a

Molio sam da idem sa njima. Glatko je odbio.

”Da li si normalan?! Sastanak i prije mraka vraćamo se kući u Sarajevo. Misliš li kako će biti proći kroz grad sa autom sa našim tablicama sa ljiljanima? Znaš li ti kakva mržnja vlada još uvijek?! Sjedi kući. Ne ideš. Šta ćeš uopšte raditi u Banjoj Luci?”, ružio me.

Bio sam uporan.

”Idem napraviti priču o fudbalu. I Borac je naš klub. Sjećaš se Damira Špice, Senada Lupića, Marija Mataje, Amira Durgutovića, Stojana Malbašića, golmana Slobodana Karalića? Navijali smo za njih 1988. kada su osvojili Kup Jugoslavije i dobili Crvenu zvezdu usred Beograda”, govorio sam mu, na što je nakon nekoliko minuta odgovorio: 

”Dobro. Ideš. I da znaš, nema ti tamo više Senada, Marija, Amira. Slobodana i Stojana možda nađeš”.

Krenuli smo sljedećeg, prohladnog i maglovitog jutra. Preko Travnika pa na Vlašić. Ruševine. Spaljene kuće. Transporteri SFOR-a na putu. Na nekadašnjoj liniji fronta, nekoliko kilometara pred Skender Vakufom, pored ceste još uvijek neuklonjeni ”ježevi” i betonske prepreke. Ulazimo u Skender. Ne zove se više tako. U Kneževo predili su ime malom bosanskom gradiću koji Daytonom pripade ”njima”.

Ulaskom u Banja Luku, tata je bio upravu, prvi problemi.

Mnogi koji su hodali pločnicima, vidjevši automobil sa ljiljanima, pokazivali su srednji prst. Neki su i pljuvali u našem smjeru. ”Miroljubiviji” dizali su samo tri prsta. Sa usana su se pojedinima mogle čitati i pogrdne psovke. I nisu svi bili neprijateljski raspoloženi. Jedan starac osmjehnuo nam se i podigao palac gore.

Stigosmo na parking kod hotela ”Palas”. Tu su nas dočekali ljubazni domaćini sa kojima smo pješke došli do redakcije ”Nezavisnih novina”, u zgradi ”Čajavec”. Jedan od njih ostao je na parkingu čuvati naš automobil.

Pozdravljali su se srdačno ”Muhamed – Željko, Fuad – Radmilo”. Oni nas pljuju i psuju nam, ovi… Kroz glavu mi prođe i onaj deda s palcem gore. Šapnuh sebi u njedra – izgleda nisu svi isti?!

Sjedio sam postrani i slušao njihove dogovore o organizaciji sajmova privede dva grada, a onda me Željko Kopanja, osnivač, vlasnik i direktor ”Nezavisnih novina” pitao:

”Kako bismo mogli i sportiste malo spojiti? Da krenemo. Za koju godinu će i utakmice. Sada je još rano. Ima svugdje još puno usijanih glava. Međutim, igrat će se. Dolazit će opet Željo i Sarajevo u Banja Luku, Borac ići u Sarajevo”.

Igra sudbine i atentat

Na prvu rekoh ”da organizujemo neki izbor sportiste godine ili okrugli stol”.

Trznuo se i reče ”kakav, bolan, izbor sportiste”.

”Pa, Bosne i Hercegovine, nećemo Kenije”, odgovorio sam.

Nasmijao se glasno, onako od srca. Reče mi tada prvi put, poslije ću to igrom sudbine slušati godinama kad god nešto zabrljam:

”J… li te čača”.

Zatim zaduži svog prvog saradnika Radmila Šipovca da me odvede u kafić u Gospodskoj ulici gdje će nas čekati Rodoljub Petković, generalni sekretar Fudbalskog saveza Republike Srpske (za nas tada ”nepostojeće sportske organizacije”). Kazaše mi da je voljan da priča sa mnom za kultne, kasnije privatizacijom uništene, sarajevske ”Večernje novine” u kojima sam u 22. godini bio honorarac. Balavac koji je mislio da može ”ispravljati krive Drine”.

Kada sam ih pitao za Senada Lupića, strijelca historijskog kola za FK Borac protiv Zvezde brzo su promijenili temu. Na brzinu sfoliraše ”kad drugi put dođeš u Banja Luku okupit ćemo ljude iz Borca”.

I ode Radmilo u pomalo zategnutom trenutku. Petković i ja riječ po riječ. Razbismo predrasude. Dotakli smo se i teme u koju ni pod razno tada nisam trebao čačkati, barem ne na javnom mjestu. Upitah ”kada će se FSRS priključiti Fudbalskom savezu BiH? Nećete vječno igrati samo za prestiž u svom entitetu”.

Nastade muk u kafani, za našim i okolnim stolovima. Reče, hajmo do saveza da ti pokažem prostorije. Kada smo došli u njegovu kancelariju nastavismo priču:

”Neće biti toga. Nas će UEFA i FIFA priznati, kao i vaš savez, kao dvije države, kao Škotsku i Englesku u Velikoj Britaniji. Ili će se naći model da igramo svoje, vi u Federaciji svoje prvenstvo, pa da dijelimo mjesta u UEFA-inim takmičenjima. Postojimo de facto i de jure i neka nas u FS BiH i Federaciji prestanu nazivati nepostojećima”.

U odgovoru nije bilo mjesta ”diplomatiji”: 

”Kakve dvije države, kako to mislite?! Igrat će se prvenstvo Bosne i Hercegovine i samo na osnovu rezultata u Prvoj ligi klubovi će ići u Evropu. Živi bili pa vidjeli”.

Uzvratio je identično:

”Živi bili pa vidjeli”.

I dođe po mene Radmilo poslije skoro tri sata. I mi se vratismo u Sarajevo. I ja napisah priču ”o de facto i de jure postojećem savezu u Banjoj Luci te da i oni igraju lopte kao i mi”. Članak je podigao puno prašine. Očekivano.

Elem, prođoše od tada tri godine. Otopliše se zamrznuti odnosi privrednika. I sportisti su u međuvremenu počeli otvarati pandorinu kutiju. Imali smo prvi zajednički tim na Olimpijadi u Sidneju 2000. godine, ali ujedinjenje sporta, kako kojeg, nije išlo željenim tokom. Politika je dobijala utakmice filtrirana među ”sportske radnike”. Pozitivan rezultat nisu davali ni sastanci koji su trajali i po 16 sati.

Tokom jednog od takvih, uz posredstvo birokrata iz UEFA i FIFA, pred kraj 2000. sa kolegama iz drugih redakcija čekao sam na informaciju ispred prostorija Fudbalskog saveza BiH. Zazvonio mi je legendarni ”cigla mobilni telefon” Ericsson (model GA 318). Zvao me Željko Kopanja, čovjek koji je godinu ranije preživio stravičan atentat u Banjoj Luci, u kojem je, nažalost, ostao bez obje noge.

Ponudio mi je transfer koji se ne odbija. Dobijam posao u Nezavisnim novinama koje su otvarale redakciju u Sarajevu.

Ni 365 dana poslije šetao sam sa velikanom našeg fudbala pokojnim Josipom Katalinskim – Škijom na brdu Vodno u Skoplju. Išao sam pratiti utakmicu naših i juniora Makedonije. Škija je bio šef delegacije BiH i dok mi je pričao kako je prije rata bilo lijepo živjeti i igrati od Gevgelije do Jesenica začulo se zvono mog ”cigla mobitela”. Direktor zove:

”Koliko ti treba da se javiš, j… li te čača. Sjedaj na prvi autobus i sutra kod mene u podne u Banja Luku na sastanak. Organizovat ćemo izbor najboljeg sportiste”.

Životna lekcija iz dubine duše

Zatečen, pitao sam kada, ko će ga organizovati, na što je odgovorio:

”Izbor najboljeg sportiste BiH, nećemo valjda Kenije. Šta ko će raditi?! Neće moj otac Pantelija. Ti, Radmilo, Samir Šišić, Darko Basara i svi iz sportske rubrike u Sarajevu i Banja Luci. Kreći”.

Legendarni Škija ekspresno mi je organizovao prevoz do Niša.  Od Niša uhvatio sam raspadnuti autobus do Lukavice. Trajala je trka s vremenom. Uskočih s Dobrinje u taksi do sarajevske Vijećnice. Sjedoh u auto i ”pravac” Banja Luka. Stigao sam pet do 12.

Sačinili smo pravilnik Izbora (i danas se primjenjuje). Formirali smo respektabilan žiri od  slavnih sportista, sportskih radnika i novinara medija iz cijele BiH. Sve odluke donesene su jednoglasno u zemlji koja je šest godina ranije izašla iz četverogodišnjeg rata. Prvim najboljim sportistom BiH 26. decembra 2001. na svečanosti u sarajevskom hotelu ”Holiday Inn” proglašen je Hasan Salihamidžić, fudbalski reprezentativac BiH koji je sa Bayernom osvojio UEFA Ligu prvaka.

Brojni svjetski i regionalni mediji prenijeli su vijest da je u BiH organizovan Izbor sportiste godine i da u ”zemlji koja liječi ratne rane pušu bolji, jedinstveni vjetrovi”. Bila je to inicijalna kapsula za brže ujedinjenje mnogih strukovnih saveza BiH, ”tekmi” na cijelom državnom terenu.

I 2002. živi bili pa vidjesmo ujedinjenje i najpopularnije sporta – fudbala.

Poslije skoro deceniju rada otišao sam iz ”Nezavisnih”. Ostao je tim, predvođen novinarom Vedranom Radenovićem, neumornim hroničarem sportskih zbivanja i rezultata. Na projektu Izbora najboljih sportista BiH godinama, ali i danas uspješno rade i Goran Karać, Edin Spržo, i dr…

Prisustvo Izboru postalo je prestiž među sportistima, trenerima, sportskim radnicima, novinarima pa i diplomatama akreditovanim u ovoj državi.

Dolazio sam redovno do 2016. Bio je 8. august te godine. Na godišnjem odmoru dobio sam SMS od kolege Dejana Maksimovića. Na displeju mobitela, koji više nije bio u obliku ”cigle”, pisao je: ”Umro je Željko Kopanja”. Na plaži na Braču rasplakao sam se kao malo dijete. Kada sam prvi put odlazio u Banja Luku nisam mogao ni zamisliti da ću pustiti suze za nekim ko je u ratu bio na ”njihovoj” strani. Životna lekcija iz dubine duše.

Decembra 14. ovokoronske godine 20. put održat će se Izbor najboljeg sportiste BiH u organizaciji ”Nezavisnih” i BHRT-a. Simbolično, jubilarno u čast pobjede sporta nad politikom (govora) mržnje i podjela u BiH.

Izvor: Al Jazeera



Povezane

Više iz rubrike BLOG
POPULARNO