Latinski concessio, u slobodnom smislu, značilo bi svako ustupanje, dopuštenje, povlastica, pravno, dozvola za obavljanje neke djelatnosti uvjetovana posebnim odobrenjem. Za razliku od konsensa (dozvole), koncesija (povlastica) mora unaprjeđivati javni interes te se ekonomska (ima i politička) daje ugovorom između države-koncedenta i koncesionara. Koncesijom se stječe pravo korištenja prirodnih bogatstava i drugih dobara od interesa, a daje se domaćoj i stranoj pravnoj i fizičkoj osobi, najduže vrijeme od 99 godina.
Šuma i ostali prirodni resursi kojima rukovodi država nisu dostupni za eventualne tendere (koncesionare), no i šuma i zrak i voda, dio (fundusa) teritorije, su ugroženi, kao i ljudski životi, stanovništvo, koje je nezaobilazan “arteofakt” cjelokupnog tog fundusa. I to je u svim vremenima i epohama. Goli život, radna snaga, koja je osnov opstanka koncesije, je uglavnom preživljavanje, no i tako kakvo je, ljudi su zahvalni. Pa, bilo to naše doba, prije sto godina, hiljadu. BiH je uvijek bila pod “nečijom tuđom koncesijom”, makar kao država, ili njeni bogati dijelovi.
Rudnik Bakovići kod Fojnice jedno je od najpoznatijih nalazišta zlata i srebra u jugoistočnoj Europi. Do 1939. godine, do kada je rudnik bio aktivan, iz njega je izvađeno preko 2.000 kilograma čistog zlata i puno više srebra, punio se budžet vlasnicima koncesija, nešto Kraljevini Jugosaviji, a mrvice dobivao je rudar. I s njima bio zadovoljan. Iz Rudnika zlata Bakovići nekada se dnevno vadilo i do sedam kilograma zlata. Rudnik je u svojim najboljim vremenima zapošljavao i do nekoliko stotina radnika.
‘Zlatna vremena’
Osamdesetpetogodišnji Mato Bučo sjeća se još kao dječak tog vremena jer mu je otac bio nadzornik rudnika.
Bila su to, kaže, zlatna vremena za ovaj kraj.
“No, šta su to zlatna vremena. Po 700 ljudi, koliko se sjećaju neki, tada je radilo u rudniku. Izgrađivale su velike barake, zgrade, kuće, dolazili iz raznih mjesta, naseljavali se. Bilo je raznih struka”.No, samo kao jeftina radna snaga, jer rudar nikad nije bio više, nego rudar.
Mjesta kao Fojnica, Kreševo i ostali krajevi bogati rudom su imala vrlo malo koristi od koncesije koje su davane na izvoz šume, rude, na izgradnju mini centrala i ostalog. Ovi krajevi sjećaju se i koncesionara Falknera i Lermanta. Sjećaju se po dobru jer su “im davali hljeb”. To davali hljeb podrazumjevalo je mogućnost biti rudar i pod teškim uvjetima, pod zemljom vaditi to srce zemlje koje je nosilo pare svim tim koncesionarima. Grabili su, vukli, rođeno prirodno bogatstvo tih jadnika, koji su bili zahvalni na mrvicama, eto tog njihovog prirodnog bogatstva.
Rudol Falkner se nalazio na četvrtom mjestu, po visini nasljedstva koje je ostavio u svojoj oporuci poznati Dragutin Lerman. Pretpostavlja se da bi Rudolf mogao biti sin Desiderija Falknera, te je mogao imati veze sa očevim koncesijama i zagrebačkim konzorsiumom, koji je raspolagao sa koncesijama na istraživanju rude oko Kreševa, Fojnice (Bakovići Inač, Vranci), kojim je nastavio upravljati Lerman. Od sultana je na 50 godina Desedirije Falkner dobio koncesije ugovor za istraživanje i kopanje ruda na prostoru Kreševa i Bakovića. I do danas se spominju “Falknerove rupe”, jer “rupa” je lokalni izraz za rudokop, a rudari su se zvali rupari.
Rudarstvo – osnova opstanka
Nakon njegove smrti preuzeli neki konzorcij iz Zagreba, a u ime njih rudna istraživanja nasljeđuje Dragutin Lerman, penzionisani činovnik belgijske vlade u Kongu. U 19.stoljeću, francusko carstvo kako dolazi u kontakt sa Osmanlijama, francuski interesi rastu za rudno blago Balkana, posebno krajeva gdje se vadila živa, zlato… Kreševo Fojnica, Vareš. U to doba, samo u Kreševu bilo je 11 majdana i 9 rupa (rudokopa). Nažalost, dolaskom Austrougarske dolazi katastrofa za bosansko željeznu metalsku proizvodnju te u fojničkom kotaru (Kreševo, Fojnica) ostala su samo šest rudnika željeza, pet talionica, osam samokova, (kovački pogon na vodu) i oko 100 kovačnica za ručno kovanje (duganja). Uvoz jeftinog proizvoda iz Monarhije, nakon okupacije i administracija razorili su ne samo fratre i kmetove, nego i rudarstvo koje je bilo osnova opstanka, bez oranica, njiva i poljoprivrede. Stanovništvo vično samo rudarstvu, mora napuštati svoj kraj.
A nekada davno, u vrijeme Kulina Bana, Sasi iz Zapadne Evrope dolazili su na poziv Velikog bana i nastanjivali se gdje ima rude, jer su bili vrsni rudari. Dolazili, donosili svoje običaje, vjeru. Gradili sebi crkve, te nije čudo gdje su veliki manastiri, baš gdje su rudna blaga bosanska. To mi je govorio još sedamdesetih, kad sam tek došla u Kreševo predavati muzički odgoj-umjetnost, pokojni fra Stjepan Buljan, fratar neponovljive inteligencije, one bosanske ljubaznosti i sjećanja.
“Vidite nastavnice, to što ste primijetili da ima crvenokosih u Vranjcima (selo u Kreševu), to su geni Sasa, kao i u Olovu, Fojnici, Serebrenici, Kraljevoj Sutjesci, Varešu. I Kelti u 4. stoljeću, te prije njih Feničani, podižu rudarske kolonije, oko Kreševa Fojnice, gdje su ispirali zlato iz riječnih nanosa i kopali rudu srebra, željeza i vršili odmah njihovu preradu. Rudari, koji nisu željeli ići van svog kraja, još više su se predali pripremi drvenog ćumura (ili što bi rekli “briketa”) te su i do danas ostali oko Fojnice, Vukeljića, Majdana i okolnih sela “žege” ili ćumurare. Rijetke su,kao što je rijetka i bosanska domaća životinja, sirotinjska majka, njena blagost “koza”. Voljena i pažena, ljubavlju svojh domaćina, verala se po “zlatnim” vrletima, te nije čudo da je zadnje skrovište Katarine Kosače bilo Kozovgrad, a nekad zlatonosni slapovi Kozice… ali i porodično ime Kozina. Sve su to pijateti odavani “bosanskoj kozi”, “blagu”, koje je svojim mlijekom čuvalo i te rudare.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera