Jedna od lijepih osobina čovjeka jeste što je biće slabo na ljepotu. Još je stari i neprevaziđeni Homer prikazao kako se ta lijepa osobina izvrće u ruglo, kako zbog ljepote jedne žene nastaje rat od deset godina, dok novija historija, što je mlađa, sve više prikazuje, uglavnom na televiziji, i obratne primjere, u kojima se žene tuku za muškarca. Tužna je to istina, da nema sfere ljudskog postojanja koja se pretjerivanjem ne bi dala dovesti do naopakog smjera svog djelovanja i potpunog poništavanja onoga što je u početku bilo plemenito, a još tužnije što se to sve nekako dešava iz ljubavi.
Savremeni čovjek, uzvišen nad prijašnjim u mnogim pogledima, nije se nažalost uspio uzvisiti i nad tom čudnom osobinom, da u želji za ljepotom počini puno ružnih djela i tako napravi od sebe rugobu. Primjera je puno, a najplastičniji među njima svakako je estetska hirurgija, koja je u svom pretjerivanju izvrgla ideal ljudske ljepote u vulgarnost, u prenaglašene seksualne atribute i neprirodne oblike uopšteno. Cijeli taj društveni pokret dotjerivanja, ili možda bolje reći pretjerivanja izgleda pomoću hirurgije, iako je odavno već postao neka vrsta standarda, na prvom mjestu podsjeća na prostituciju, koja kao najstariji zanat na svijetu možda i zaslužuje neko poštovanje, ako ništa zbog godina, ali suština toga ipak je sramota.
Vulgarna pretjeranost nije uzela maha samo u estetici ljudskog tijela, već i u estetici predmeta kojima se ljudi služe. Muškarci i žene koji pretenduju na status alfe, koji su ljudi kao termin za vlastitu klasifikaciju preuzeli iz predivnog, no ne i posebno pametnog svijeta faune, nalaze vrhunac estetskog uživanja u upadljivoj, razmetljivoj raskoši, čiju kvalitetu na prvom mjestu čini cijena. Logika je jednostavna: ako je nešto odvratno, ali uz to i skupo, onda to odvratno nije mana, već prednost; oni kojima je odvratno pokvareni su i zavidni ljudi.
Psiholozi se slažu u tvrdnji da ono što je nemoćno, pa otuda ni ne zna pravo šta je moć, žudi za ispraznim znacima moći. Praksa pokazuje da je u toj tvrdnji puno istine, ako ne i cijela: uistinu, slabije imućni ljudi upropaštavaju se usljed stalne brige za kostimografiju uspješnog, bogatog čovjeka, za kog legenda kaže da je omiljen u društvu. Taj oblik ponašanja nije nov, ljudi se time bave još od Stare ere, ali jeste njegova rasprostranjenost, koja je danas zahvatila doslovno sve slojeve stanovnika Zemlje – baš neki dan čitam vijest, zbog pronevjere veće količine novca, uhapšen tibetanski monah.
Ko je glavni krivac
Ne tako davno, slike kraljica i kraljeva, što zanose sjajem svojih pojava, bile su roba poprilično rijetka, pa samim tim i prilika za ugledanje bilo je manje, dok su oni koji su to pokušavali bili smiješni; sad kad većina ljudi ima ekran, na kom svaki dan gleda razne vrste grandioznih persona, želja za vlastitom veličinom, ili makar njezinim prividom, jača je nego ikad.
Ko je u tom nesretnom i teško podnošljivom spletu okolnosti glavni krivac, pojedinac ili društvo, nije lako razlučiti. Ukoliko se, putem logike, vratimo u samo praskozorje snobizma, nameće se zaključak da je pojedinac započeo, dok pogled u savremenost nekako navodi da se kaže kako društvo gura pojedinca u razne propasti, izmeđuostalih i u žudnju za počastima kojih nije dostojan; biće da je krivnja obostrana.
Jedan od glavnih razloga zbog kojih se savremeni čovjek, suprotno svojoj slobodarskoj prirodi, tako teško podredio stvarima, jeste razvoj marketinga, posebno razvoj brendova. Mračna strana kapitalizma, razvoj svjetskih korporacija i multinacionalnih kompanija, što jeftino proizvode u trećem i skupo prodaju u prvom svijetu, sve je to stvorilo bogataše što za vlastite reklame mogu i hoće kupiti sve, a između kojih se danas vodi pravi pravcati marketinški rat. Iz dana u dan, milijarderi pomjeraju granice reklamnog prostora, reklo bi se sa tendencijom da zauzmu svemir; još prije petnaestak godina među narodom se pričalo se da kompanija sportske opreme Nike planira urezati svoj znak u površinu Mjeseca, što se onda mnogima činilo kao dobra ideja.
To, naravno, nije bila istina, ali jeste istina da je Nike kompanija koja je, početkom devedesetih, napravila jednu od marketinških revolucija, podigla standard reklamiranja na nivo filmskog spektakla. Njihova prva velika zvijezda u tom smislu bio je košarkaš Michael Jordan, čovjek na čijoj pojavi je razvijen reklamni lik Air Jordana, natčovjeka koji leti i preskače svoje zastalno poražene protivnike. Ljudski rod, čije je povjerenje u filmsku umjetnost generalno, primio je Air Jordana sa tolikom pažnjom da su Jordanove patike dobile jači status i od čuvenih čizama mačka iz priče “Mačak u čizmama”. Do tada, brendovi su predstavljali statusne simbole, a od tada su počeli zadirati u sfere ljudskog karaktera: imati Jordanove tene znači i sam biti malo Jordan.
Razvoj marketinga
To je još bilo i dobro, jer popularne Jordanke bile su ako ništa izuzetno kvalitetne, pa ako su i bile četiri-pet-šest stoja, makar su i durale četiri-pet-šest godina. Dalji razvoj marketinga omogućio je kompanijama slobodu od obaveze da za velike novce daju vrhunski kvalitet, jer od kako posjedovanje određenog brenda uz statusni simbol daje i iluzije karakternih, a bogme i fizičkih osobina, više nije potrebno nametati se kvalitetom. Sudeći prema primjeru iz kompanije Gucci, koji su nedavno po 190 dolara prodavali i rasprodali poderane najlonke, reklo bi se da ljude kvalitet više ni ne zanima, samo brend. “Shut up and take my money!”, što bi rekli Amerikanci.
Kao siromašna zemlja, Bosna i Hercegovina ima prednost kad je u pitanju razvoj ove duševne bolesti, jer njeni najsnažniji uzročnici neće ni da otvore svoje radnje kod nas, gdje je i Borovo prinuđeno davati robu na rate. Pokušaja ima, ali nije tako strašno, jer takvu robu uglavnom donose šaneri, kod kojih je sve u pola cijene, a tu je i širok asortiman jeftinih dupljaka, kao i brojni second hand-ovi, u kojima čovjek sretne ruke može naći original Armanijevih gaća po marku.
Jedan od mogućih uzroka zašto i kod nas ljudi žele ići putem sjajnih brendova, pronašao sam u izjavi čovjeka koji priželjkuje Hugo Boss odijelo: “Evo, naprimjer, zamisli da ti prosjak na ulici zatraži deset maraka, i da ti zatraži gospodin na kom je Boss-ovo odijelo, kome ćeš prije dat?”
Izvor: Al Jazeera