”Ra, ra, radnička odmara se klasa, pla, pla, plavi se Jadran talasa”, pjevalo je osamdesetih godina prošlog vijeka skoro 13.000 više nego zadovoljnih uposlenika jedne od uspješnijih tvornica u bivšoj SFR Jugoslaviji.
Stih se orio iz prostorija kombinata ”Jugoplastika”, splitskog giganta čija je slava uspješnog poslovanja afirmisana košarkom. Bilo je kao iz bajke. Gotovo nestvarno. Svi su bili sretni. Uspješni. Radnici i sportisti.
Žarili i palili
Splitski ”žuti” žarili su i palili parketima dvorana na Starom kontinentu. Vatreni navijači uzavrelog južnjačko-dalmatinskog mentaliteta, mnogi od njih fenomenalni radnici iz kombinata, trčali su na utakmice na ”Gripama”. Tražili su kartu više, nakon napornog dana, kako bi uživali u briljantnim potezima majstora s mora, u ovom slučaju pod obručima.
Košarkaški klub Jugoplastika, finansiran novcem istoimene firme od 1968. godine, bio je planetarno remek djelo. Upravo kao kombinat koji je osamdesetih prošlog vijeka za svjetski brand ”Adidas” proizvodio 4,5 miliona sportskih torbi godišnje, prodavši proizvode u vrijednosti 350 miliona dolara.
Osim što smo nosili njihove proizvode, za Jugoplastiku je tih godina navijala cijela Jugoslavija. Doduše, mi – dječaci iz Sarajeva pomalo i ljubomorno.
Istina, voljeli smo Kukoča, Rađu, Sretenovića, Tabaka, Perasovića, Pavićevića… njihovog trenera Božu Maljkovića. Oponašali ih na basketu, na koševima ispred škola, na igralištima. Bili smo zakucani pred TV ekranima kada bi Jugoplastika igrala slavne utakmice na putu do trostruke titule prvaka Evrope 1989. godine, 1990. i 1991. Radi njihovih mečeva znali smo nekada i zbrisati iz škole. Mame i tate, srećom, na roditeljskim sastancima uspješno su pravdale ”bježaniju”, prekriženih prstiju na rukama skrivenih iza leđa.
Međutim, kod nas na obalama skromne rijeke Miljacke, uz sve pobjede s Jadranskog mora, naglašavali bi, naša Bosna bila je prvi prvak Evrope iz tada zajedničke nam države (1979. godine). Niko nije bolji od Kinđeta.
Jugoslavijom, dok nisu potekli potoci krvi devedesetih godina, igrala se fenomenalna košarka. Dvorane su bile pune i u domaćem prvenstvu. Kultne utakmice, prepričavaju se i danas, odigrane u beogradskom ”Pioniru”, splitskim ”Gripama”, sarajevskoj ”Skenderiji”, zagrebačkom ”Domu sportova”, ljubljanskom ”Tivoliju”, podgoričkoj ”Morači”…
Kataklizma
Onda? Nekako s proljeća 1991. godine, s posljednjom od tri evropske titule Jugoplastike, kluba koji je zbog prefiksa ”YU” tada već promijenio ime u POP 84 – kataklizma! Rat!
Uništena su naša djetinjstva, mladosti, snovi naših roditelja, njihovih porodica, brižnih penzionera koji su u trećoj životnoj dobi uživali nakon zasluženog i poštenog rada u uspješnim firmama, poput ”Jugoplastike”. Raspršilo se sve poput praha.
I u ratnom vihoru mnogi su punili dvorane. Nažalost, ne zbog košarke. Ovdašnji ljudi postadoše izbjeglice. Bježeći sa spaljenih ognjišta od povampirenih hordi kojima ništa sveto bilo nije, pa ni ljudski životi, spas su pronalazili u mnogim dvoranama. Bježali su pod košarkaške obruče, gdje su samo nekoliko dana, mjeseci ranije loptom o parket ”lupali” najveći košarkaški majstori Evrope i svijeta.
Nastade tuga. Beskrajna. Svi su bili nesretni. Proizvodnja u fabrikama je stala. Radnici (ne) svojom voljom postali su vojnici. U ”reketu” su preko nišana tražili dojučerašnje sportske rivale. Bilo je i onih koji su dobili pet ličnih, pa i tehničke životne greške. Na hiljade žrtava.
Radi politike i rata pucala su do tada neraskidiva prijateljstva. Familije su se našle na suprotnim stranama. Raskidano je ”bratstvo” kao između najvećeg svih vremena sa evropskih košarkaških prostora pokojnog Dražena Petrovića i Vlade Divca. Bili su u istom (nacionalnom) timu. Dobijali su zajedno reprezentativne utakmice. Podizali trofeje. Ali? Košarkaški genijalci rođeni su u pogrešno vrijeme. Na pogrešnim mjestima.
U ratu na brdovitom Balkanu zločinci su ubijali i košarkaške planetarne bisere. Četnici u Vlasenici likvidirali su najvećeg talenta u bivšoj Jugoslaviji Edina Salaharevića. Ubili su ga u 19. godini života. Bio je kriv zato što je košarkaš sa ”pogrešnim imenom i prezimenom”. Monstrumima je bio kriv jer je bio mladić pred kojim je bila slavna budućnost. Za spas Salaharevića 1992. godine nisu pomogli ni vapaji Košarkaškog saveza (raspadnute) Jugoslavije iz Beograda.
Rat je poslije skoro pet godina zaustavljen. Rane nikada neće biti zacijeljene. Tvornice poput ”Jugoplastike” su uništene. Ugašene. Njihova imovina rasprodana u spornim privatizacijama. Bez posla ostale su hiljade osoba.
Slava ‘nepogrešivoj košarkaškoj kulturi Balkana’
Košarkaške utakmice kada su utihnuli pucnji (i) na ratom poharanim područjima nastavile su se igrati. Zahvaljujući njima rađao se i novi život. Stvarane su i nove porodice. Pa i one ”zabranjene” sa suprotnih strana.
Da nije bilo utakmice kvalifikacija za Evropsko prvenstvo Hrvatska – Bosna i Hercegovina novembra 1998. godine na splitskim ”Gripama”, u kojoj smo mi s obala Miljacke slavili zahvaljujući trojci idola nacije Nenada Markovića, danas ne bilo ni moje porodice, ni jednog prekrasnog dječaka, sina Sarajlije i Splićanke, navijača Bosne i Jugoplastike (danas KK Split).
Uskoro će možda i on s loptom pod rukom put sarajevske ”Skenderije”. Možda i u ”tenama” ekskluzivne verzije ”Adidasa” Forum High koja slavi, kako su naveli iz nekadašnjeg poslovnog partnera propalog kombinata iz Splita, ”nepogrešivu košarkašku kulturu Balkana”.
Svjetski proizvođač sportske opreme ”Adidas” pripremio je tenisice u znak poštovanja prema Košarkaškom klubu Jugoplastika ”kao nosiocu kvaliteta evropske košarke krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog vijeka”.
Svojevrstan ”spomenik na nogama” za sve nas od Vardara do Triglava.
Izvor: Al Jazeera