Blog

Narodne krvopije na vlasti učine državu zaostalom

Da sabere 77 tekstova, Marko Matolić je morao prelistati sve brojeve Narodnih novina, oko 12.000 stranica
Da sabere 77 tekstova, Marko Matolić je morao prelistati sve brojeve Narodnih novina, oko 12.000 stranica

Fratar Martin Nedić (1810. – 1895.) bio je jedan od najznamenitijih Bosanaca devetnaestog stoljeća.

Neobično obrazovan i dobronamjeran za vrijeme u kojem je živio, život je posvetio dobrim djelima, te je jedan od rijetkih ljudi u historiji Bosne i Hercegovine koji su se tim putem uspeli do visokih zvanja i odlikovanja.

Posebno se zalagao za razvoj školstva, kao osnove narodnog napretka, te je sagradio nekoliko škola. Najveći materijalni spomenik koji je ostavio jest velika crkva u Tolisi, Nedićevom rodnom mjestu, koja je i sada prostorno najveća crkva u zemlji. Valja spomenuti i to da je prilikom gradnje crkve u mjestu Sutješka navodno otkrio grob bosanskog kralja Stjepana Tomaša, muža nesretne kraljice Katarine.

Zbog odličnog poznavanja turskog jezika i pisma, među fratrima je bio poznat pod nadimkom “Turkuša u habitu”, dok su ga bosanski muslimani, zbog velikog ugleda što ga je uživao među državnicima, ponekad nazivali “vlaškim kraljem”. 

Izuzetno zaostala zemlja

Osim kao svešteno lice i narodni dobrotvor, fra Martin Nedić istakao se i kao pisac. Neki smatraju da je Nedić prvi Bosanac koji je progovorio u stihovima, no nije se uzdigao u visine besmrtne poezije, pa je kao pisac ostao bolje upamćen po proznim djelima, od kojih je najzanimljivije Stanje redodržave Bosne Srebrene (1884.), prvi pokušaj prikaza historije bosanske provincije u osmansko vrijeme. 

U periodu od 1838. do 1855. pisao je za Gajeve Narodne Novine, prve zagrebačke novine na hrvatskom jeziku. Zahvaljujući trudu Nedićevog zemljaka, pjesnika i historičara Marka Matolića iz Orašja, nedavno je svjetlo dana ugledala knjiga S bosanske granice, zbirka objedinjenih Nedićevih tekstova iz Gajevih Novina. Radi se o izvještajima, često komentiranim, koji prikazuju političke, društvene, vjerske i privredne prilike u Bosni i Hercegovini.

Entuzijazam koji je Matolić kao historičar demonstrirao priređivanjem ove knjige dostojan je divljenja, jer da sabere 77 tekstova, morao je prelistati sve brojeve pomenutog lista, oko 12.000 stranica. 

Opšti dojam koji ova knjiga ostavlja jeste da je Bosna i Hercegovina iz devetnaestog vijeka bila izuzetno zaostala zemlja, nalik na crnu polovinu znaka jing-jang: opšte crnilo sa malom tačkom svjetlosti, nalik na noć punog mjeseca koja traje, tako da vampiri bez prestanka piju ljudima krv. 

Prema Nedićevim izvještajima, najveći neprijatelji bosanskohercegovačkog naroda jesu sami Bosanci i Hercegovci, preciznije – onaj njihov maleni dio čije grozne osobe čine vlast. To je, izgleda, posebna bolest Južnih Slavena, da kako se koji domogne položaja, tako se pretvori u narodnu krvopiju koju zanima samo novac i lična korist. Početak Nedićevog izvještaja od 18. 10. 1850. ilustruje to kroz riječi samog osmanskog sultana.

Beznadežna situacija puka bosanskog 

Čuo sam, gdje govore, da je nekad sultan Mahmud običavao reći: “…Veziri moji jesu samo izjelice i izdajice moje i moga carstva; ja ih šaljem da u državama nizam uvode, a oni stare janjičare dižu na noge; ja im zapovijedam da zulum ukidaju, a oni sami zulum čine, mito primaju, krivo sude, pravdu gaze, raju taru, pa najposlije cijele pašaluke suprot mene istom pobune, i podignu, pa u bunama vođe postaju.”

Isto tako mogli bi reći i bosanski veziri za svoje potčinjene, koji potkradaju i zamajavaju vezira na isti način kao što vezir potkrada i zamajava sultana, pa čitatelj koji u Bosni živi danas može osjetiti da je na ne i način ipak dobro prošao. Detaljni Nedić slikovito je opisao mnoga zla kojima je tlačena tadašnja bosanska fukara, te skoro da i nema izvještaja koji ne donosi barem nekoliko primjera najstrašnije nepravde i nečovječnosti, što od vlasti prema podanicima, što od podanika između sebe; sam pisac, izvještavajući o tom jadu, često se potpisuje pod imenom Žalovan, a u jednom poetskom nastupu lijepo je sažeo beznadežnu situaciju u kojoj se nalazio puk bosanski:

Poslije mnoge kiše nadaju se obično ljudi lijepom vremenu, možebiti zato, što misle da su oblaci ispražnjeni? Ali ako je jesen, ide kiša za kišom i najposlije osniježi: međer (bogme) je zima nastala! 

Zbog tolikih tužbalica čitatelju se može učiniti da je pisac ovih članaka čovjek kukavne prirode, ali da fratar Nedić ne kuka od srca, već od zbilje, otkriva se u člancima koji javljaju dolazak vezira Huršid-paše, kom u knjizi pripada čast izuzetka od pravila da je vladanje nad Bosnom isto što i pljačka bosanskog naroda, s posebnim akcentom na fukaru, tj. većinu.

Za razliku od svojih prethodnika, Huršid-paša se nije dao potpkupiti, odbio je darove bosanskih velikaša sa riječima da u Bosnu nije došao zbog novaca, nego da carske posle viđa, poslije čega je djelima posvjedočio to što je rekao, smjenivši ponajprije mnoge kadije, čiji se posao u najvećoj mjeri sastojao od toga da primaju mito i sude nepravedno.

Zna ko treba da zna

Iako to nije bila piščeva namjera, neki od izvještaja mjestimice su ispali veoma smiješni. Najsmješniji među njima – proglašenje tanzimata (novog zakona) u nahiji N. U tmuran kišni dan, na livadi gdje je, na četiri stuba dignut, stajao čardak veličine kokošinjca, skupilo se par stotina ljudi, da sasluša šta im čestiti car iz Stambola poručuje.

Kako čardak nije imao stepenica da se djeca ne bi po njemu verala, tri momka se popeše i na konopcima izvukoše gore mudira, kadiju i starog efendiju, od kojih se prva dva ščućuriše podvivši noge, dok posljednji čučnu na jednu valjugu. 

Pogladivši bradu, stari efendija poče čitati tanzimat na turskom jeziku, “…glasom muklim, rekao bi, da se nije najeo ima pet godinah.”, što je potrajalo dobra dva sata, za vrijeme koje mnogi prozeboše i pobjegoše u kuće grijati se. Kad je stari efendija završio, mudir istumači ukratko na bosanskom: “Eto, ovdje se kaže kako je car poslao Ćamil-pašu, da vidi opslužuje li se u Bosni tanzimat. Pa ima tu štošta i za vezira, i za mudire i kadije, ali što je za njih, to oni znadu, a vama to ne treba znati; što je za vas, rajo i fukaro, evo ovo: da popišete što ko ima od koza, ovaca, zemlje, pa ćete po tom od sada davati porez.

U tim mudirovim riječima, čini mi se, izrečena je sama suština državne uprave u Bosni i Hercegovini: zna ko treba da zna, ostalima je dovoljno i to da znaju koliko, kome i kada treba platiti što je živ. 

Izvor: Al Jazeera



Više iz rubrike BLOG
POPULARNO