Marica Gajić i preporod ženske bh. košarke

Gajić je odbila poziv snažnih reprezentacija Slovenije i Srbije i izabrala bosanskohercegovački grb (FIBA)
Gajić je odbila poziv snažnih reprezentacija Slovenije i Srbije i izabrala bosanskohercegovački grb (FIBA)

Još tamo nekad, od prije desetak i više godina, od vremena kad je nekadašnja proslavljena reprezentativka Nidžara Tabaković završila karijeru, a ženska košarka u našoj zemlji, ona na reprezentativnom nivou, baš nekako u to vrijeme počela da se gasi, mi, sredovječniji sportski zaljubljenici potajno se nadamo da će se pojaviti jedna nova generacija, koja će ličiti na onu nekadašnju, neponovljivu, u kojoj su Evropom harale Raza Mujanović, Mara Lakić, Smilja Rađenović, Tima Džebo, Naida Hot…  Ali kako je vrijeme prolazilo, ta očekivanja nekako su blijedila, neosjetno i neprimjetno…

A onda je, nakon niza praznih godina, bljesnula jedna sjajna zvijezda, Marica Gajić… I odmah se vidjelo – to je nagovještaj nečega prelijepog u bosanskohercegovačkoj košarci.

Sjećam se dobro te prve utakmice u kojoj se pojavila naizgled krhka, visoka djevojka iz Bijeljine. Gledao sam tu utakmicu u redakciji, sa svojim prijateljima, sportskim novinarima Adnanom Ljubovićem i Darkom Đerićem. Čim se prvi put sastavila s loptom, bilo nam je jasno da se na parketu dešava nešto neobično. Ta čudesna lakoća igranja više je izgledala kao neka predstava na ledu, nedostajalo je samo da dvoranom zazvuči onaj čuveni Bolero, pa da njena igra zbog nečega izgleda kao ona nezaboravna ledena čarolija Dean-Torvill sa samog završetka sarajevske olimpijade.

…Nekoliko mjeseci kasnije upoznao sam, novinarskim poslom, tu blistavu djevojku. Već prve rečenice pokazaše mi da sam se našao oči u oči s neobičnim karakterom. Da nema tu košarkašku visinu, izgledala bi kao djevojčica iz osnovne škole, a razmišlja i govori takvom inteligencijom  i mirom, kao da je u njoj sakupljeno iskustvo čitavog niza godina. Ako imate sreću da je upoznate, začas će vas oduševiti spontanošću, iskrenošću i nekom vrstom neobične ljupkosti, a iz svega toga izvire nevjerovatna skromnost – ko bi rekao da je to jedna od najperspektivnijih evropskih košarkašica, već prilično dugo u samom evropskom vrhu.

„Iskreno, nikada nisam mogla ni zamisliti da mogu ostvariti ovakve uspjehe“,  priča prisjećajući se svog munjevitog uspona od rodne Bijeljine preko Slovenije i Turske, gdje je postala zvijezda koju svi traže. „Košarka je za mene prvenstveno bila igra, igrala sam se i trenirala i kroz to treniranje napredovala. Mislim da je moj karakter bio presudan.“

Da, karakter je prava riječ. Marica Gajić je oličenje karaktera, poštenja, držanja datog obećanja… Kad su prije nekoliko godina tadašnji čelnici Košarkaškog saveza Bosne i Hercegovine pozvali tu zvijezdu u usponu da bude ličnost oko koje će graditi novi bosanskohercegovački nacionalni tim, mnogi bi na njenom mjestu već u startu odustali. Postojala je tek malo izgledna vizija da će nekad, jednog dana, ako bude sreće i ako se stvari poklope, Bosna i Hercegovina ponovo imati žensku reprezentaciju na međunarodnoj sceni.

E, baš tada, kad je našu ekipu trebalo dići doslovno iz pepela, Marica je odbila poziv snažnih reprezentacija Slovenije i Srbije i izabrala bosanskohercegovački grb. Da je prihvatila njihove pozive, imala bi neuporedivo bolje uslove i izglede da strelovito krene u sam svjetski košarkaški vrh, ali nije… Održala je riječ datu Košarkaškom savezu iz Sarajeva, potpuno svjesna da će u dobroj mjeri od nje zavisiti hoće li bosanskohercegovačka reprezentacija, nakon pet godina pauze, uopšte zaživjeti. Prihvatajući taj izazov, Marica je postala prava sportska ikona, ljubimica javnosti i navijača.

„U to vrijeme nije postojala ženska reprezentacija. Mislim da bi logičan potez bio da odem u te neke ‘jače’ države, da nastupam za njih. Kada je gospodin Harun Mahmutović stupio u kontakt sa mnom i obećao da će se ženska reprezentacija ponovo takmičiti, za mene nije bilo uopšte pitanje za koju reprezentaciju ću igrati, bez obzira na pozive iz Srbije i Slovenije. Uprkos njihovoj organizaciji i većim mogućnostima, mislim da moji rezultati, moj doprinos možda ne bi bio isti… jer za reprezentaciju Bosne i Hercegovine igram sa nekom posebnom željom, sa posebnom motivacijom i sigurno da je osjećaj drugačiji. To je bilo presudno.“

Bile su to riječi vrijedne dubokog poštovanja – ova zanimljiva djevojka kao da je maločas dolepršala iz nekog drugog, poštenijeg i čestitijeg vremena u kojem novac nije jedino mjerilo. Nije ni čudo što sam već za kratko vrijeme, na samom početku ovih evropskih kvalifikacija, prošle godine nekako baš u ovo doba, veliku pobjedu bosanskohercegovačke reprezentacije protiv Rusije dočekao u samom predsoblju infarkta.

Marica je te večeri odigrala maestralno i, nošena sjajnom igrom ostatka ekipe, razbila moćnu rusku reprezentaciju. Sve je ličilo na ona nezaboravna vremena kasnih osamdesetih prošlog vijeka, kad su košarkašice tuzlanske ekipe Jedinstvo Aida gazile sve pred sobom do samog evropskog šampionskog trona i na onu čuvenu moćnu reprezentaciju koju su predvodile Raza Mujanović i Mara Lakić.

Pred našom reprezentacijom sutra je novi veliki okršaj sa Rusijom. Imamo pravo da se nadamo da će to biti još jedna utakmica za ponos jer se u dresu bosanskohercegovačke reprezentacije, nakon tako mnogo vremena, opet sakupio čitav buket sjajnih igračica, koje krase karakter i vjera u sebe. A istinska duša te ekipe po mnogo čemu je upravo Marica Gajić, jedna od onih rijetkih osoba koje se pojave u nekom  presudnom trenutku, bljesnu i zadive svoje savremenike i sunarodnjake, ispunjavajući ih ponosom i radošću.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera



Više iz rubrike BLOG
POPULARNO