Jedne subote u siječnju ove godine, 25-godišnji Filip Zavadlav krenuo je u krvavi pohod središtem Splita pokosivši rafalima iz kalašnjikova trojicu pripadnika lokalnog narkomiljea koji su ga prethodno mjesecima ucjenjivali, maltretirali i fizički prijetili njemu i njegovom bratu. Ubojica je, što bi se narodski reklo, puk'o pod pritiskom te, također iz narodske perspektive gledano, uzeo pravdu u svoje ruke. Već istoga dana Zavadlav je mimo službene javnosti, na društvenim mrežama i u uličnom pogovoru postao svojevrsni heroj. Mnogi su opravdavali njegov zločin tvrdeći da je učinio ono što policija i druge nadležne institucije godinama nisu htjele ili se nisu usudile učiniti. Isticalo se i njegovo mučno odrastanje u problematičnoj ovisničkoj obitelji, puno fizičkog i psihičkog zlostavljanja. Na društvenim mrežama stekao je poveću sljedbu, a bilo je onih koji su zazivali njegovo ime čim bi, po njihovom mišljenju, represivni sustav zakazao u gonjenju kriminalaca i zločinaca. Zaboravili su, međutim, da je i sam Zavadlav počinio zločin zbog kojega će biti osuđen.
Pišu mu žene, djevojke i djevojčice
Osim heroizacije Zavadlava, koja se u ovodobnoj narodnoj predaji mahom odvija kanalima društvenih mreža, u ovom slučaju svjedočimo još jednom sociopatološkom fenomenu. Naime, dok u zatvoru u Gospiću čeka nastavak suđenja za trostruko ubojstvo, u zatvorsku mu ćeliju stiže na stotine pisama. Većinom ih, kako se doznaje, pišu žene i djevojke, a navodno mu je i jedna 12-godišnjakinja uz pismo poslala nešto novca od svog džeparca „da si kupi marendu“. Ovdašnji mediji su pisali da mu i jedna „atraktivna i dugokosa Riječanka“ redovito šalje novac i svoje fotografije. Ljubavna pisma stižu mu sa svih strana, čak i iz Australije, a jedna Zavadlavu nepoznata žena htjela ga je posjetiti u zatvoru, ali joj to nije odobreno.
Ima tu više od „obične“ idealizacije ubojice čiji se (zlo)čin opravdava „razumljivom“ reakcijom na društvenu nepravdu. Iz te sociološke interpretacije zalazimo, i to vrlo duboko, u područje onoga što psihologija poznaje i tumači kao hibristofiliju – snažnu seksualnu sklonost osobama koje su počinile najteže: ubojicama, silovateljima, pljačkašima… Ta se parafilija još jednostavnije naziva „sindromom Bonnie i Clyde“ po čuvenom razbojničko-ljubavničkom paru koji je harao Amerikom u doba Velike depresije, a dodatno je bio populariziran holivudskim filmom s konca 1960-ih.
Tu, suštinski nemoralnu fascinaciju zločincima, ali i seksualnu fantaziju pojednostavljeno svedenu na „dobre cure vole loše momke“ nalazimo u nizu primjera mnogo strašnijih od Zavadlavovog (jer tog mladića, unatoč trostrukom ubojstvu koje je počinio, ipak je teško nazvati monstrumom i masovnim ubojicom). Amerika, recimo, vrvi takvim primjerima. Medijski i kulturološki najeksponiraniji je zloglasni Charles Manson. Također i Ted Bundy, koji je silovao i ubio tridesetak djevojaka. Ili pak Richard Ramirez, znan kao Noćni lovac, na čijem je krvavom kontu 13 žrtava, među kojima i jedna devetogodišnjakinja. Svi oni, a i mnogi njima slični, u zatvorima su bili zatrpani pismima obožavatelja, a ponajviše zaljubljenih djevojaka koje su htjele da ih ovi ožene. Dva vremenski i prostorno bliža nam slučaja možda je još teže shvatiti: austrijskom monstrumu Josephu Fritzlu, koji je 24 godine u podrumu držao zatočenu vlastitu kćer te ju svakodnevno silovao i napravio joj sedmero djece, u zatvor su stizala ljubavna pisma djevojaka i žena koje su iskazivale puno razumijevanje za ono što je učinio. A Andersu Breiviku, norveškom bijelom supremacisti koji je 2011. godine u jednom danu hladnokrvno smaknuo 77 mladića i djevojaka s kojima se ideološki nije slagao, godišnje u zatvor stiže oko 800 pisama obožavatelja. Među njima su i pisma djevojaka zaljubljenih u njega, a u jednom ga je neka 16-godišnjakinja preklinjala da se oženi njome.
Mošusna aura oko ubojica
U Hrvatskoj je najpoznatiji slučaj Srđana Mlađana, okorjelog zločinca koji u zatvoru u Lepoglavi služi 27-godišnju kaznu za tri ubojstva, otmice i pljačke banke. On se prošle godine vjenčao za 20-godišnju Zagrepčanku koju prije toga nikada nije vidio, a upoznao ju je preko ljubavnih pisama koja mu je slala u kaznionicu. Očito je da oko takvih zločinaca postoji neka zagonetna mošusna aura koja fatalno privlači i nezrele tinejdžerice i zrele žene.
Vratimo li se u sferu sociološkog, u heroizaciji i martirizaciji Zavadlava naći ćemo teško razmrsivi moralni čvor kojega bi mnogi najradije presjekli proglašavajući ga žrtvom sustava i borcem za pravdu. Svjedoče tomu i stotine pisama, ne samo ljubavnih, koja prima u zatvoru. Već sama činjenica da poštari zbog njega imaju pune ruke posla i da postoji mnoštvo koje u njemu, a ne u državnim institucijama, vide oličenje pravde (i to one starozavjetne) te da se romantizira čovjeka koji je, bez obzira na povod, ubio troje ljudi, dovoljni su dokazi da i s društvom i s državom nešto sistemski nije u redu. Pred licem pravde i države koja mu tu pravdu odvaguje, on je na koncu onaj koji je sudio bez suda i učinio najgore što čovjek može – oduzeo život drugima, kakvi god oni bili.
Sva ta ljubavna i ostala pisma koja prima u zatvorskoj ćeliji te podrška koju dobiva na društvenim mrežama zapravo ne čude, ali sablažnjavaju kazujući da nam kronično nedostaje boljih junaka, uzornijih idola i poželjnijih neženja.
Izvor: Al Jazeera