U saobraćajnom smislu govoreći, Bosna i Hercegovina je spora država. Saobraćajna infrastruktura u trouglastoj zemlji ne može se podičiti velikom razvijenošću, kao ni brižnim održavanjem onoga što ima. Automobili, autobusi, kamioni, sve se to po Bosni sporije kreće i brže kvari nego, recimo, po Njemačkoj ili Švicarskoj; posmatrani iz perspektive Njemačke i Švicarske, jedino normalno što se može reći jeste da smo u tom pogledu prilično zaostali.
Dobra vijest jeste da su u toku veliki radovi kako bi se pomenuti zaostatak smanjio. Najveći pokušaj te vrste jeste cesta A-1, prvi autoput u historiji Bosne.
Ucrtan na karti, djeluje uistinu impozantno, kao da je munja sijevnula preko cijele države, od Svilaja na sjeveru do Bilješeva na jugu. U legendi karte piše da je autoput dug tristo trideset pet kilometara, te da se s njime može otići iz Bosne brzinom od 120 km/h bez problema, s obzirom da je ucrtani put krak paneuropskog koridora 5c, ogromne cesturine od sedamsto tri i po kilometra, razapete između Ploča i Budmipešte.
Takvom gorostasu od projekta, normalno, nije lako sastaviti kraj s krajem, pogotovo ne za Bosnu, koju je, od tri zemlje kroz koje se prostire koridor, zapao za izgraditi najveći i najteži dio. Teška konfiguracija tla, puna zahtjeva za skupim tunelima i mostovima, u kombinaciji sa finansijskom konstrukcijom koja ne može to tako brzo isfinansirati, značajno su usporili razvoj bosanske ceste nad cestama.
Trećina autoputa za 19 godina gradnje
Ipak, devetnaest godina od početka gradnje, napredak je evidentan – još svega desetak kilometara, pa će se moći reći kako je izgrađena trećina, što će biti uskoro, jer nove dionice grade se punom parom, nije ih zaustavila ni korona. Dok se ova kolumna piše, u Počitelju se gradi most dug 980 metara, kontinurani prednapeti armiranobetonski most za potrebe autoputa A-1.
Napomena o autorskim pravimaPreuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”
Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.
Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.
Izgrađenih i u promet puštenih sto dva kilometra, koji se u manjoj mjeri pružaju od Svilaja do Odžaka, a u većoj od Sarajeva do Zenice, predstavljaju najbolje graditeljsko djelo savremene bosanske države, rijedak trijumf novih vremena s kojim se ne može usporediti ništa iz njene slavne prošlosti.
Ko je putovao po Bosni, zna da su joj ceste uglavnom uske i vijugave kao zmije, da se pentraju preko planina kao koze, da je ograničenje na njima uglavnom između četrdeset i šezdeset, a maksimalna dozvoljena brzina da je osamdeset na sat. Od takve ceste, koja je povrh svega ukrašena zakrpama i rupama, lako se u ljudsku dušu uvuče sivilo, neprijatan osjećaj sličan onome što ga ima Tigar iz romana Gluvi barut, kad razmišlja o tome u kakvu zabit i među kakve ljude su ga poslali da širi napredne ideje, ili Kaimija iz istoimene pripovijetke, kad otvori mekteb i krene podučavati ljude pismu, pa mu oni na njegova objašnjavanja odgovaraju sa: “Jah!” i “More bit, efendija.”
Na autoputu A-1 taj je osjećaj nemoguće doživjeti. Na njemu vlada atmosfera novog vremena, osjećaj koji bi se u budućnosti trebao raširiti i na ostale društvene sfere, da Bosna nije zadnja rupa na svirali, već moderna zemlja koja ide ukorak sa svojim kontinentom. Put od Sarajeva do Zenice najbolja je ilustracija radikalnog progresa koji je nastupio sa izgradnjom autoputa. Između ova dva grada, starom cestom išlo se – i danas se ide – negdje oko dva sata, malo manje ili malo više, zavisi od ostalih okolnosti, dok se autoputem ide manje od sat.
Autoput satkan od snova
Na dionici od Sarajeva do Zenice nalazi se i najljepši saobraćajni tunel Bosne i Hercegovine, nazvan 1. mart. Krilatica “svjetlo je uvijek na kraju tunela” ispada djelimično pogrešna kad se posmatra u kontekstu tunela 1. mart, koji je besprijekorno osvijetljen i označen cijelom dužinom od skoro tri kilometra. Prolazeći kroz njega, putniku se lako može učiniti da se i ne nalazi više u Bosni, već negdje u Evropskoj Uniji, negdje gdje dobrostojeći ljudi vozaju oldtajmere.
Čitav autoput A-1 odiše poezijom, ne samo zbog toga što je trenutno i de facto više satkan od snova, nego od asfalta, čelika i betona, niti zato što je, u poređenju sa drugim saobraćajnim putevima iz svoje okoline, toliko ljepši da to jeste poezija. Taj najkonkretniji, najopipljiviji evropski put Bosne i Hercegovine, zahvaljujući sporini sa kojom se rađa, pretvorio se u sjajnu metaforu domaćeg puta u evropsku integraciju generalno: želja je tu, ima i rada, a bogme i rezultata, takvih da se iz njih da naslutiti kako će se jednom, kad djelo bude završeno, otvoriti neka nova, bolja životna perspektiva, sa boljim poslovnim mogućnostima i većim zaradama.
Jedna stvar u svemu tome ipak je zabrinjavajuća. Posmatrano prema dosadašnjem tempu rada, koji otprilike za dvadeset godina završava trećinu posla, bosanski dio koridora 5c u potpunosti će biti završen još uvijek daleke 2061. To znači da će razlika u starosti pojedinih dijelova autoputa iznositi preko pedeset godina, što pruža osnov sumnji da će djelo u cjelini ispasti šareno, ili još gora varijanta, da će prve napravljene dionice morati na rekonstrukciju netom po završetku posljednjih, tako da priča o bosanskom autoputu zauvijek ostane u okvirima formulacije kratko, ali slatko.
Osim te dvije, postoji i treća, najbolja mogućnost, a to je da se gradnja ubrza. Sve nade položene su u ingenioznu bosanskohercegovačku vladu, poznatu po svojoj želji za progresom i modernizacijom, za sustizanjem onih kojima smo trenutno još uvijek daleka margina. Dvadeset godina iskusnija u gradnji autoputa, moguće je da će sada ubrzati, te da joj neće trebati još četrdesetak, već samo, recimo, dvadesetak godina, kako bi se najveće i najbolje djelo domaće infrastrukture dovršilo, plemenita građevina koja će pri velikoj brzini uvesti Bosnu i Hercegovinu u Evropu i obratno.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera