Poruka roditelja skrivena u mom džepu

Ubrzo nakon, pronašla sam i dobre prijatelje, ljude koji su plovili u istom čamcu poput mene, piše autorica bloga (Ustupljeno Al Jazeeri)
Ubrzo nakon, pronašla sam i dobre prijatelje, ljude koji su plovili u istom čamcu poput mene, piše autorica bloga (Ustupljeno Al Jazeeri)

Nekih 28 godina prije mene, u Norvešku je otišao moj tata, spletom okolnosti koje su ga zadesile u državi, gradu koje on voli podjednako koliko i ja. Njegovo iskustvo odlaska, onako kako sam ga ja doživljavala iz priča, bilo je brzopleto i nametnuto.

Imao je isto godina koliko i ja sad, tinejdžer sa puno snova.

Svog tatu oduvijek doživljavam kao osobu koja je dovoljno hrabra i vođena voljom da prevaziđe sve nedaće koje su ga susrele, i iako je on u mojim pričama heroj, ja vjerujem da se u jednom trenutku nije osjećao tako, kada je mlad morao poći u nepoznati kraj i tamo graditi svoj život, sa novim ljudima. Uvijek mi je misao o  tome zvučala zastrašujuće, ali i normalno, jer ju je on predstavljao tako. Krasila ga je, a i još ga krasi njegova ambicija da od svega napravi nešto bolje od onoga što već ima, pa je to isto uradio daleko od kuće.

Da bi se naposlijetku vratio kući, u BiH.

Pa sad već mogu da započnem svoju priču…

***

Tako, slušajući o raznim iskustvima ljudi koji su odlučili da odu van svoje države iz kojekakvih razloga, od početka svojih tinejdžerskih godina sam bila zaintrigirana idejom odlaska na studije u drugu državu i žudila za iskustvom samostalnosti. Imam osjećaj da sam već sa 12 godina odlučila da ću otići, gdje god, da ispunim sebi tu želju. A godine, kako i uvijek biva prolaze jako brzo, pa sam se odjednom našla u jednoj od većih prekretnica.

Nekako mi je prirodan odabir bila ta Norveška, zbog očevih poznanstava, posjetila sam je par puta, znala sam šta očekujem zbog njihovog jednostavnog pristupa svim informacijama. Pri završetku svog srednjoškolskog obrazovanja, uspjela me zadesiti pandemija, koja je svakako imala svoj uticaj na moje planove. Mogu reći da je i za mene sve bilo brzopleto.

Ponekad vjerujem da sam deset minuta nakon svoje odluke o odlasku već bila u avionu.   

***                                                

Krenula sam u Norvešku sa visokim očekivanjima, od ljudi, života, studija… Poznavala sam već sve stereotipe njihove hladnoće, manjka interesovanja, isplaniranom i sređenom načinu života.

Poznanstva koje je moj tata ostavio iza sebe su bili predivan dio mog dolaska tu. To su bili, nekim čudom jako topli Norvežani, koji su svo vrijeme mog boravka kod njih prije odlaska u Oslo, posvetili meni, pokušavajući da mi skrenu pažnju od promjene koju sam preživljavala.

A, stvarno mi nije bilo nimalo jednostavno. Pokušavala sam da pronađem bilo kakvu manu ili neprijatnost da je optužim za razlog zašto se trebam vratiti kući. Baš kao da je neko za mene odlučio da budem tu.

Od Norveške sam znala šta očekujem zbog njihovog jednostavnog pristupa svim informacijama

Odvajanje od sredine gdje je ljudska bliskost na prvom mjestu, bila je kulturalni reset za moje poglede na život, ponašanje i razlog zašto sam još veću ljubav gajila za svoj rodni kraj.

Svakako da sam krenula sa ciljem i željom da naučim nešto novo.

Iznenadio me njihov ležeran pristup svakom problemu koji se pojavio, bez nekog većeg stresa sam savladavala svaku stavku na mojoj listi.

„Smjestila“ sam sve što je bilo potrebno prije početka fakulteta u potpunosti sama, ali svaki put čekajući nešto neplanirano da iskrsne, vjerovatno jer je to ostalo u navici koju sam ponijela iz svog okruženja.

U suštini, po prvi put sam osjetila da mi je neko pružio nevidljive ruke pomoći i podrške pri planiranju i ostvarivanju cilja s kojim sam došla. Ponavljala sam sebi da sam ovdje sa razlogom, iako sam se u početku zaista borila sa odlukom koju sam donijela.

Ne mogu reći da se nisam nervirala što mentalitetom nisu sličili ama baš ni malo onome što sam navikla, štoviše – željela sam svim naporima da promijenim sve njih, sama.

A što sam više vremena provodila u njihovom okruženju, shvatila sam da mi je sve uvijek bilo na dohvat ruke, i da su me indirektno upućivali na činjenicu da mi ništa tu ne treba biti strano, ni nedostižno.

Pokušala sam da zauzmem gard koji bi me vodio kroz svaku situaciju i tako do mog cilja, ali gledajući njih sam ustvari prihvatala ono što već jesam, a i oni su tako prihvatali mene.                   

***                                 

Noć prije nego što ću krenuti u Oslo i spustit kofere u svoju garsonjeru, po prvi put sam osjetila nevjerovatan osjećaj ponosa. Nije se on odnosio samo na mene, već sam bila ponosna i na sve što je ostalo iza mojih roditelja, priliku koju su mi pružili za moju bolju budućnost. Tu noć sam shvatila da sam odrasla u potpuno drugim okolnostima u odnosu na njih, da mogu pošteno reći da im je bilo teže nego meni.

Znate, boravila sam to vrijeme u malom apartmanu u kojem je boravio i moj tata sve te godine koje je bio tu. Mislim da sam u zraku osjetila svaku njegovu brigu, emociju i borbu koju je vodio sam sa sobom.

Pakujući stvari desila mi se ona filmska stvar, zavirila sam u džep jakne i našla poruku od mame i tate na kojoj piše „Vole te mama i tata“, pa je sve to bilo upriličeno i mojim suzama.

Ubrzo nakon dolaska, u Oslu sam pronašla i dobre prijatelje, piše autorica bloga

Moji roditelji su se vratili nazad svojoj kući, jer su vjerovali da i tamo postoji prostor za njihovu budućnost i ambiciju, bezobzira koliko je tada strašno i neatraktivno izgledala. Kući su izgradili život, porodicu i sve što im je potrebno za sreću. Oni su, moja podrška da odem i osvojim svijet koji mi stoji na dlanu – pa sam taj odlazak u svoju budućnost posvetila njima.

Sljedeće jutro je bilo tužno, a prostor u kojem sam se našla bio je u potpunosti prazan. Čekao je mene da ga ispunim svojim brigama, emocijama i borbama koje ću da vodim.

Moje srce, znam, uvijek će biti u Sarajevu, pa ću se zato i ja nakon ove avanture vratiti, pokušati isto što su i moji roditelji.

Ubrzo nakon, pronašla sam i dobre prijatelje. Ljude koji su plovili u istom čamcu poput mene. Nisam dovoljno dugo tu, da odlučim je li mi vruće ili hladno u ovoj Norveškoj, ali mi nije trebalo dugo vremena da shvatim da pripadam i tu, sa svojim novim okruženjem, i da je nebo iznad mene jedina granica…

Izvor: Al Jazeera



Više iz rubrike BLOG
POPULARNO