Svaki veliki grad ima znamenitost po kojoj je poznat. Jedan od razloga i jeste što mnoge gradove i želimo da posjetimo, upravo to – želimo vidjeti sve te ljepote kojih kod nas nema.
Uvijek se oduševim kako se oko tih građevina drugi brinu. Nema smeća i građevine su većinom očuvane ili se vidi da se barem pokušava održati neki red. Ljudi prave od sitnica tradicije i male suvenire za pamćenje. A nekako, barem se meni čini, mi se svega stidimo. Težimo tom nekom luksuzu da su nama te neke sitnice bez ikakve vrijednosti ili manje važne.
Za Banjaluku volim da kažem da je to ušuškan grad – niti je velik, ali ni malen. Onako osrednji. Za mene taman.
Nema puno znamenitosti, ali svaka od njih ima dušu i svoju važnost. Ono što sigurno znam, jeste da nema osobe koja je došla u Banjaluku, a da nije posjetila njen najstariji znameniti spomenik – Kastel. Barem ne bi trebalo to da se desi. Vjerujem da će vas svako tu prvo odvesti, jer je u srcu grada i veoma blizu centra. A s druge strane, pogled sa tvrđave na rijeku Vrbas djeluje umirujuće.
I obnova, i arheološko istraživanje
Čitajući portale posljednjih mjeseci oduševila sam se kad sam vidjela da je počela obnova južnog bedema tvrđave Kastel, a nedavno i dio završen. Posebno, jer je za ovu obnovu utrošeno 120.000 konvettibilnih maraka (oko 60.000 eura), što i nije tako malo novca. Gradska kasa morala je da odriješi svoju kesu tj. uložen je naš novac. Za ulaganja i obnavljanja koja su izvođena prije, najviše pomoći stiglo je od Evropske unije. I sam gradonačelnik Banjaluke Igor Radojičić rekao je da bez stranih investicija i sponzora put ka obnovi cijele tvrđave neće ići brzo, ali ni lako.
S obzirom na to da je Kastel u arheološkom smislu nedovoljno istražen, tokom radova na popravci bedema, rađeno je paralelno i arheološko istraživanje. Tokom tog istraživanja nađena su i tri skeleta iz Srednjeg vijeka. Za mene je to fascinantno. Da nešto što je na korak od mene ima veliku vrijednost, a mi nismo ni svjesni koliku. Vjerujem da su ljudi počeli da shvataju važnost arheoloških nalazišta tek kad je izvučen iz Vrbasa “mač u kamenu”, prozvan banjalučkim “Eskaliburom”. Upravo sve ovo podiglo je veliku medijsku pažnju, ali i komentare na društvenim mrežama.
Obnovljeni bedem na meti vandala
Jednako toj prepisci na internetu, očekivala sam više statusa kad sam pročitala da je taj isti bedem, koji je popravljen, već sad išaran i na taj način uništen od vandala.
Saopštenje Gradske uprave ostavilo me je poraženom – prvo kao građanke (iako nisam Banjalučanka), a onda i kao čovjeka. To nije bio umjetnički grafit, nego nešto išarano crvenom bojom, ni sama ne znam šta. Poraz je pročitati da neko odmah uništi nešto, čije su popravke trajale tri mjeseca – tri mjeseca rada, tri mjeseca uljepšavanja za sve nas. Za one koji tu žive od rođenja, za one koji su tu došli da žive, za one koji Banjaluku osjećaju kao svoj grad.
Uništavati javno dobro da bi se obračunao sa vlastima grada, države, napravio nešto kao opkladu, bilo ti je dosadno, napio si se, samo se od sebe išaralo? Ne znam kako je bilo. Ne znam ni kako će se saznati kako je bilo, jer znamo da kamere ne postoje u tom dijelu. I žalosno je ako od grada napravimo grad pun kamera i sami postanemo kontrolisano društvo.
O čemu ja, a o čemu vi?
Oliver Subotić u knjizi Informaciono kontrolisano društvo dobro kaže da zloupotreba informacione tehnologije najviše šteti običnom građaninu, jer se gubi sloboda. Toga su najmanje svjesni upravo građani, kojima je uvijek prva reakcija: “a zašto ne postoje kamere?”
Zar trebamo dozvoliti da nam cijeli grad treba biti pokriven kamerama kako bismo se ponašali normalno i ljudski? Zar trebamo diktaturu i strožije kazne samo zato što pojedinci ne shvataju da uništavanjem javnog dobra prave više štete svima nama, nego što su bilo kome drugom naštetili?
Vjerujem da će mnogo da klimnu potvrdno glavom, a neki će reći i da bolje nismo ni zaslužili. Treći će da prelete i kažu o čemu ja to. Eto, ja o tome da ne postanemo lice na kamerama svaki put kad hodamo ulicom i da neko ima moć da upravlja našim životima. A o čemu vi?
Izvor: Al Jazeera