Lijepih i sretnih trenutaka ima i danas i uvijek će ih biti. Dobrih ljudi ima i danas i uvijek će ih biti. A ova priča je upravo o otme, o sretnim trenucima djece iz Srebrenice i dobrim ljudima iz naše lijepe domovine.
Zimski rasput i januar, koji je obilat raznim praznicima, u Srebrenici je drugačiji. Djeca rasput koriste najviše za obilazak rodbine i rođaka rasutih diljem naše domovine i svijeta. Osjeti se na ulicama našeg grada svaki stanovnik manje. Nema dječije graje i smijeha koji se čuje od septembra kada krene nastava u školi.
Jedan broj djece iskoristi dane bez školskih obaveza da ode u rodno selo svojim nanama i djedovima, oni koji ih imaju.
Da bi malo razbili svakodnevnicu, djeci koja pohađaju mekteb u Srebrenici učinili smo zimski rasput nezaboravnim. Za djevojčice i dječake iz mekteba Srebrenica koji su bili najuspješniji i najredovniji u prethodnom periodu organiziran je dvodnevni izlet u Sarajevo, i to ne bilo kakav izlet, nego zaista izlet za pamćenje po mnogo čemu.
Svako zajedničko putovanje za djecu je doživljaj i velika njihova radost što će dan ili više dana provesti sa svojim najboljim drugovima, gdje će se zbijati šale, smijati se, bolje se upoznati, a i mjesta koja posjete trajno im ostati u sjećanju.
Posjet Baščaršiji
Prvi dan djeca su posjetila Baščaršiju gdje su pojeli sarajevske ćevape. Nakon toga provozali su se trebevićkom žičarom, a onda se spustili do Sunnylanda na vožnju na Alpine Coasteru, zatim na večeru i noćenje u Ibis Style hotelu u Sarajevu, gdje su djeca uživala u ugođaju koji im nudi samo za njih jedan od najluksuznijih hotela.
Ljuljačke koje se nalaze na recepciji hotela su se zaljuljale kao nikada do sada, a osmjesi i zvuci oduševljenja su odjekivali na sve strane.
Grupe i grupice su se napravile, ko će s kim. Neki su odmah dogovarali sijela i druženja uz film u svojim sobama, danas oni to moderno nazivaju „pidžama partijima“. Jednoj djevojčici je bio taj dan i rođendan, sa oduševljenjem je govorila da joj je ovo najljepši dan u životu zbog rođendana i lijepog druženja.
Ujutro smo nakon doručka krenuli put Bjelašnice. U autobusu su se prepričavale razne dogodovštine protekle noći, a neki su kovali planove šta će iznajmiti da se zabave, da li skije, sanke ili snowboard.
Po dolasku na Bjelašnicu djeca su na šestosjedu popeli se na najviše vrhove naše lijepe planine, odakle se pruža neopisiv pogled, a lijep i sunčan dan je dočarao atmosferu i povećao užitak.
Većina djece uzela je ono što najbolje zna, a to su sanke i otrčali putem valovotih staza da se što više puta spuste. Dok su trčali tako veselo prema stazama, pomislio sam kako nije tačno to da djeca danas ne vole izlaziti napolje i igrati se. Djeci treba pružiti šansu da uživaju u igri i zajedništvu, i njima je puno ljepše sa drugovima nego samima kući da vrijeme provode na raznim spravama, koje kradu vješto ono što nam je svima najdragocijenije, a to je vrijeme.
Oni najhrabriji i koji pomalo znaju skijati uzeli su skije ili snowboard. Njihovoj sreći kraja nije bilo.
Nakon nekoliko sati provedenih sa povišenim adrenalinom u tijelu stomaci su ogladnjeli i umor se osjetio, te su se počeli raspitivati o hrani kada će nešto, bilo šta, onako gladni prizalogajiti. Po povratku sa Bjelašnice svratili su na ćevape, a priča i osmjesi nisu prestajali.
Sreća i radost
Za sreću i radost dječiju ne treba mnogo. Djeca vole kad osjete da su voljena kao i svaki čovjek. Djeca vole pažnju i brigu da im se pruža, vole sitnice koje ih čine sretnim. Ovakav izlet je bio ostvaranje svih njihovih nadanja i snova. To je dobrim ljudima lahko, a njima znači mnogo, jer dobri ljudi djele svoju sreću i zadovoljstvo, a sreća i zadovoljstvo je jedino što se povećava kada se dijeli.
Ono što nas se je najviše dojmilo jeste da organizatori koji su realizirali ovu lijepu ideju željeli su ostati anonimni, vođeni onom starom izrekom da lijeva ruka ne zna šta daje desna. Njihova sreća je u sreći te djece koju su ugostili. Svaki dječiji osmijeh taj dan je njima kao dukat, kao molitva za sreću i zadovoljstvo. Time su pokazali iskrenost svojih namjera da našu djecu bar na dan ili dva učine sretnim.
Djeca Srebrenice, Podrinja i djeca koja trpe razne diskriminacije u ovom drugom djelu naše domovine su zaista to i zaslužila i mnogo više od toga. Uložiti u tu djecu je zaista veliki sevap i divno dobro djelo, jer ona nemaju prilike da svaki dan uživaju u savremenim dostugnućima modernog čovjeka koje pružaju veće sredine.
Nakon dana za pamćenje krenuli smo putem svoje Srebrenice, a susret sa voljenim gradom je nestrpljivo očekivan. Neće moći čekati dane kada će krenuti u školu da sa svim svojim drugovima prepričavaju nezaboravne trenutke u Sarajevu.
Naša djeca jesu uživala, jesu boravila u jednom od najluksuznijih hotela, jesu im sva ova uživanja data na dar, ali ipak, opet svoj dom je najljepše mjesto na svijetu. Kao što Ježurka Ježić voli svoj mili dom tako je i svakom čovjeku njegov mili rodni dom.
„Ma kakav bio moj rodni prag,
on mi je ipak mio i drag…
Prost je i skroman ali je moj,
Tu sam slobodan i gazda svoj…
Uvijek ću vijeran ostati tebi,
Nizašto ja te mijenjao ne bi’,“
Kao što Ježurka voli svoj mili dom, tako i svaki čovjek volu svoj kućni prag. Ljubav prema rodnom mjestu je urođena i jedna od najjačih ljubavi, ma gdje bio ipak povratak kući svaki put se sve više cijeni i voli.
Djeca koja vole svoju Srebrenicu
Poseban je osjećaj vidjeti da naša dječica, bez obzira na sve što im je uskraćeno u svom rodnom gradu, ona ipak neizmjerno vole svoju Srebrenicu, vole svoju družinu sa kojima dijele užinu. Vole ljeta duga koja provode u skoro netaknutoj prirodi na selima odakle su njihovi preci. Uživaju penjući se na trešnje, jabuke i džanarike. Znaju svaki izvorčić gdje je, gdje se zadihani napiju najljepše vode.
Sjećam se od svega na svijetu najviše sam volio kao djete u svojim Miholjevinama nageti se iznad izvora i napiti se vode uranjajući usne u plitki potočić ili bunarić negdje u hladu, dok na njivi đedo i otac brišu znoj i oštre svoje kose da livadu kose.
Meni je i takva Srebrenica ostala u sjećanju. Lijepih i manje lijepih i dosta tužnih sjećanja u glavi se smjenjuju.
Zato naša djeca koja sada žive u Srebrenici neka zabilježe samo dobra i lijepa sjećanja, neka samo dobri ljudi u nju dolaze, a nikako više oni koji joj zlo misle i donose.
Bože na tome putu Ti nas pomozi.
Izvor: Al Jazeera
