Nomen est omen. Ime je znamen. Tako se do zore civilizacije gledalo na davanje vlastitih imena djeci. Ljudi jedni o drugima imaju lošu naviku zaključiti svašta samo na osnovu odijela. Ono što ne vide na odijelu, skloni su ti nadograditi kada im kažeš ime. Odmah te negdje smjesti u neki registar u glavi, uporedi te sa nekim ko se isto tako zove, odredi ti porijeklo, imovinsko stanje, krvnu sliku…
Sretala sam ljude koji nisu ni najmanje religiozni, još manje sujevjerni, a koji su se u nekom trenutku života uvjerili da su ih roditelji obilježili trajno onog trenutka kad su im prvi put šapnuli ime u desno uho ili ga upisali kod matičara. Od trenutka kada saznaju da smo im na putu naši roditelji su počeli snivati i to kako će nas zvati. Oko izbora imena djetetu na Balkanu često bude romantičnih priča, porodičnih raskola, društvenih skandala… Imenovanje je ovdje shvaćeno čini mi se ozbiljnije nego bilo gdje drugo na svijetu.
Muška – da bude muško
Jeste li znali da su u nekim dijelovima istočne Bosne ljudi davali ženskom prvorođenčetu ime Muška jer se vjerovalo da će im tako drugo dijete biti muško?
Znate li da su naši stari toliko vjerovali u povezanost ličnog imena sa sudbinom da su imali jedan čudni običaj zbunjivanja zlih duhova i uroka tako što su dijete koje je bilo nespretno i sklono povredama iznosili u ponoć na raskrsnicu da mu promijene ime u nadi da će mu olakšati i sudbinu.
Nažalost, na Balkanu je radi vlastitog imena stotine hiljada ljudi stradalo u ovom ili onom ratu. Ime je često ovdje bilo jedini zločin. Tome svjedoči mali mezar šestomjesečne bebe Amile Džaferagić iz Biljana kod Ključa. Amila je bila unuka prve komšinice moje rahmetli majke Zejne Ćehić. Amila je strijeljana u naručju svoje mame.
Ime jeste znamen. Bože oprosti, ali nekada mislim da je majka Ratka Mladića mogla spasiti hiljade nevinih duša da mu je dala ime Mirko. Istina, ne znam nikoga normalnog da se obradovao Radovanu Karadžiću. Ali, zato znam da postoji hiljade drugih Radovana kojima se neko raduje. Ovaj prvi mi je baš ogadio to ime. Kao i Adolf, na kraju krajeva. Kao što se nakon Bin Ladena, niko pametan više ne želi zvati Osama. Sve su to lijepa imena koje su pojedinci ukaljali.
Ako se ikada pozabavite ličnim imenima u ovoj zemlji po generacijama, primjetićete da se kroz njih može pratiti svaki politički propuh koji je ovuda propuhao. Hajde da ne zalazim u historiju u vrijeme otomanskih i austrougarskih osvajanja gdje je sve manje-više jasno. U vrijeme bratstva i jedinstva, a netom po završetku Drugog svjetskog rata, počela su nestajati staromodna imena koja su često označavala i vjeroispovijest, a na njihova mjesta u matičnim knjiga se upisala nova, partijsko-podobna imena za dječicu. Pa se tako može naći recimo Aljoša, sin Zejnebe i Muhameda, Slobodan Hadžiefendić, Maša (ruski nadimak za Mariju) Hafizović…
Poslije rata devedestih i povratka svih u svoju vjeru, koja je opet došla u modu, moderna su postala ponovo što starinska imena, što ona koja se radi težine izgovora nikada nisu nadijevala Pa se danas može na ulici sresti dvadesetogodišnji Lazar, sin nekog Damira. Abdulvehab, sin Maše i Armana, studira sa Sukejnom, koju je rodila Jadranka, kćerka Huseina. Svakom sistemu smo vazda bili podobni i politika je uvijek ulazila i u najintimnije pore naših života pa tako i imenovanja djece.
Da ne sramotimo Evropu
Ova navika se nastavlja. Čitam neki dan da je na početku prošle godine preko stotinu ljudi u Banjaluci podnijelo zahtjev za promjenu ličnog imena. Prosjek je neuobičajno veliki prema ocjenama službenika iz opštine. Osim povratka djevojačkog prezimena nakon razvoda, najčešći razlog promjene ličnog imena bio je “radi lakšeg izgovora i snalaženja u inostranstvu”. Kad je ovdje postalo toliko loše da ljudima padne na pamet da se odreknu svega što ih veže za ovu zemlju, pa i sopstvenog imena? Zamislite da vas tolika muka goni sa Balkana da ne želite ni imena da se sjećate i da se umjesto Brankica želite zvati Juta, a umjesto Hasiba hoćete da postanete Jozefina ne biste li lakše sakrili svoj Balkan, Bosnu i sebe i više se dopali Evropi koja samo što nije još i gumicom obrisala Balkan sa globusa. Da je ne sramotimo.
Znate li da su nesretni Makedonci u očajničkom pokušaju da sa svojim nacionalnim dohotkom i albanskom manjinom postanu dio te snobovske europske porodice, promijenili i ime države. Pa se tako više ne kaže Makedonija, nego Sjeverna Makedonija, da ne bi neko pomislio da je Aleksandar Makednoski Makedonac, nego da se zna da je Grk, južni Makedonac, čistokrvni Europejac. Unatoč tome su im odbili kandidaturu za pridruživanje. Valjda ni tako komšije Sjeverni Makedonci, kao ni mi “u-šumu-okrenuti” Bosanci ni Hercegovci nismo vrijedni njihove trpeze makar svi ponaosob sebi predili ime u Arnold. Međutim, statistika iseljavanja iz ove zemlje prema obećanim zemljama nam govori da će sve više biti sebastijana u porodilištima.
Možda da tako na početku poštedimo opštinske službenike muke preimenovanja i počnemo davati djeci imena koja će im koristiti i biti znamen njihove generacije. Tomas Hulusić, Klaus Hodžić, Hilda Mitrović, Džonatan Petković…
Izvor: Al Jazeera