Želim biti sretan kao Finac

Fokus finske priče o ljudskoj sreći je na istinskim vrijednostima koje su danas zatrpane gomilom materijalističkih floskula (EPA)
Fokus finske priče o ljudskoj sreći je na istinskim vrijednostima koje su danas zatrpane gomilom materijalističkih floskula (EPA)

Nije nikakvo čudo što je Djeda Mraz iz Finske. Finska je sretna zemlja. Zapravo Finska je posljednje dvije godine zaredom najsretnija zemlja na svijetu. Tako barem kaže godišnji izvještaj Ujedinjenih nacija o sreći u svijetu koji rangira 156 država prema pokazateljima kao što su bruto-društveni proizvod, očekivano trajanje života u punom zdravlju, društvene slobode, velikodušnost, društvena podrška i odsustvo korupcije.

Navoditi svijetli primjer finskog koncepta obrazovanja kao daleko najboljeg na svijetu već je postalo opšte mjesto. Što je, sasvim sigurno, jedan od ključnih razloga da zemlja hiljadu jezera ima tako sjajne i ljudskoj prirodi primjerene uvjete za rast i razvoj svakog svog stanovnika.   

I nije onda nikakvo čudo da tu i takvu državu unazad nekih mjesec dana predvodi vlada koju sačinjava lijevo orijentirana koalicija stranaka kojima su na čelu žene, njih ukupno pet. Četiri su mlađe od 35 godina, a jedna od njih, Sanna Mirella Marin, je postala najmlađa premijerka u svijetu u momentu kada je preuzela kabinet.

Fokus na ljudskoj sreći

A kada si premijerka u najsretnijoj zemlji na svijetu, logično bi bilo da učiniš sve što je u tvojoj moći da oni koji su te izabrali i dalje budu najsretniji. Po shvatanju premijerke Sanne Marin to znači, između ostalog, i iznošenje ideje da bi radna sedmica trebala trajati 24 sata. Drugim riječima, da se radno vrijeme u Finskoj skrati tako da se radi četiri dana sedmično po šest sati.

Kao argument u korist ove ideje nije navodila nikakve studije o uzročno-posljedičnoj vezi između skraćenja radnog vremena i produktivnosti nego je istakla kako ljudi zaslužuju provoditi više vremena sa svojom porodicom i voljenima, a da će uz ovakvo fleksibilno vrijeme uspijevati u tome.

„Osim toga, mogu se više posvetiti svojim hobijima i drugim aspektima svog života poput kulture“, navela je Sanna Marin.

Nije nikakvo čudo što je upravo Sanna Marin izašla sa ovom duboko humanom i, ako se smije reći, suštinski socijalističkom inicijativom koja vraća fokus priče o ljudskoj sreći na one istinske vrijednosti koje su danas zatrpane gomilom materijalističkih floskula, isproduciranih od strane apologeta neoliberalnog kapitalizma. Ona je, naime, radila u prodavnici za blagajnom prije studija i početka političke karijere.

Na svojoj koži je, možda, samo donekle osjetila blagodet profitno orijentirane radne etike kojoj su radnička prava izmišljena kategorija, a slobodni dani provedeni sa porodicom gubitak vremena i mogućnosti za dodatno izrabljivanje. Jer Finska je ipak svjetlosnim godinama daleko ispred država i režima koji se ističu po spremnosti da svoje stanovnike učine nesretnim i sistematski zgaze sva moguća prava, a posebno ona koja smatraju manje bitnim poput prava na više odmora za istu nadnicu.  

U BiH si sretan ako imaš posao

Bosna i Hercegovina kao zemlja u kojoj trebaš biti sretan što uopšte imaš posao, ako ga imaš, je odličan poligon za ispoljavanje ove nakaradne filozofije poslodavaca koja kvalitet urađenog poistovjećuje sa brojem sati provedenih na radnom mjestu. Ali nije usamljena po tom primitivnom kriteriju produktivnosti.

Prosječna radna sedmica u Turskoj traje 49,1 sati, a slijede je Island (44), Crna Gora (43,6) i Sjeverna Makedonija (42,3 sati). Prosječna radna sedmica u zemljama članicama Evropske unije traje 40,2 sati – najduža je u Velikoj Britaniji – 42,1 sat, dok je najkraća u Danskoj – 37,8 sati. U našem susjedstvu je slično kao kod nas, radna sedmica se vrti oko 40 sati. Mada sindikalni aktivisti, poput Ranke Mišić, predsjednice Saveza sindikata entiteta Republika Srpska, tvrde da kod nas radnici, ne da rade 40 sati sedmično, nego skoro dvije trećine radnika u realnom sektoru radi 50 sati sedmično, i da dodatni sati uglavnom nisu plaćeni.

Prošlo je više od 130 godina od kada su radnici u Chicagu štrajkovali i ginuli kako bi se približili idealu „tri osmice“ – osam sati rada, osam sati odmora i osam sati kulturnog uzdizanja/rekreacije. Koliko smo daleko ili blizu tog ideala teško je reći, ali sasvim sigurno da nasljeđe radničkog pokreta 19. i 20. vijeka nije samo proslava 1. maja i snažna pozicija sindikata u pojedinim državama svijeta, nego i suštinska ljudska potreba da se dalje uravnoteži odnos između radničkih prava i dobiti koje ostvaruju poslodavci.  

Raditi manje i bolje

Ako je prošlogodišnji Svjetski ekonomski forum u Davosu publikovao stav dvojice eksperata, prema kojima manje radno vrijeme donosi nebrojeno mnogo dobrobiti i za radnike i za poslodavce pa bi svijet trebao usvojiti radnu sedmicu od četiri dana, ako su u japanskoj podružnici Microsofta mjesec dana proveli eksperiment i upravo to uradili dajući zaposlenicima slobodan i plaćeni petak te dobili rezultat da je produktivnost tih zaposlenika skočila za 40 posto u odnosu na isti mjesec prošle godine, ako su brojne kompanije u Velikoj Britaniji prešle na četverodnevnu radnu sedmicu, dobivši zadovoljnije zaposlene ojačanog radnog morala i energije onda nema nikakve sumnje da će ideja finske premijerke, ako bude provedena, rezultirati još sretnijom zemljom zadovoljnih stanovnika/radnika.  

Ono što ovu inicijativu čini značajnijom od svih drugih je motivacija – da ljudi provode više vremena posvećeni onima ili onome što vole. Da umjesto zadovoljavanja nagona za bogaćenjem vlasnika firmi u kojima rade, zadovoljnim čine svoje partnere, svoju djecu, svoje roditelje ili kućne ljubimce. Da umjesto vjernosti direktoru kompanije i njenim/njegovim misijama i vizijama budu vjerni sami sebi i svojim životnim idealima. Da svoje ciljeve i ambicije realiziraju radeći kao ljudi a ne kao moderni robovi. Da njihovo vrijeme dobije svoju pravu vrijednost i značaj. Da rade manje i rade bolje.

Jednom riječju, da postanu sretni kao Finci.

Izvor: Al Jazeera



Više iz rubrike BLOG
POPULARNO