Interaktivni fotoprojekat: Aleja snajpera

Moj ubijeni brat je stota žrtva ‘sijača smrti’ sa zloglasne Špicaste stijene (Al Jazeera)

Trebalo mi je dugo da sjednem i napišem bilo šta vezano za svoju tragediju i nešto što me je, kako tek sada vidim, definisalo kao osobu. Pune 24 godine je trebalo da se skupi hrabrosti ako se to može nazvati hrabrošću.

Momenat kad se osamiš, zalutaš u djetinjstvo, udubiš u san i počneš da plačeš na svaku zamišljenu crticu. Tegobno je vraćati se u komore sjećanja, roviti po lijepim uspomenama koje su neponovljive, tražiti momente koji bude čežnju, prisjećati se tog dana i vrtiti film naprijed-nazad sa ciljem detaljnijeg opisa.

Kopati u dubinu duše i siliti je da pati i ispašta kako bi sve ovo ostalo zabilježeno.

Sniper Alley“ je projekat koji se tiče svih nas, ima za cilj da se nađu, identificiraju i arhiviraju fotografije iz ratnog Sarajeva, iz perioda 1992-1996. Pokušavamo da identificiramo i lociramo djecu sa poznatih ratnih fotografija, da saznamo gdje su sada, kako su im se životi promjenili i kakvog je traga rat ostavio na njih.

Planiramo zabilježiti iskustva ratnih fotografa koji su to sve izvještavali. Voljeli bi da izrazimo zahvalu i odamo priznanje hrabrim i odvažnim fotoreporterima koji su skupa sa nama proživjeli rat i bili svjedoci naše patnje.

Amel Hodžić

Mi to dugujemo njima, ubijenim i preživjelim, fotoreporterima i novinarima. Majkama i očevima. Braći i sestrama. Ja dugujem, dugujem svom bratu Amelu.

Moj stariji, rahmetli brat Amel Hodžić, ubijen je 3. maja 1995. godine snajperskim hitcem sa Špicaste stijene, u ulici Alije Nametka između 1 i 2 poslije podne. Bezbrižno se igrao tenisa, jedne sunčane srijede, dana kada su nas slagali da je primirje.

U majčinom krilu, na moje oči, dajući posljednje znakove života izdahnuo je i zauvijek napustio ovaj svijet. Sjećam se dok smo se vozili prema bolnici, ja bih sa ushićenjem pomislio da je još živ dok bi on ispuštao zrak preostao u njegovim plućima. Krkljao bi tako glasno da je meni to zvučalo kao da nam se vraća, kao da je opet tu.

Usplahireno sam rekao majci: „Mama, živ je“. Dok mu je majka držala glavu na krilu, samo je na pola zažmirila, trpeći bol i zadržavajući krik među zubima, jedva nečujno prozborila: „Gotovo je. Nema ništa od ovoga“.

Imam osjećaj da je tada, u tom momentu, ponovo ubijen. Imao je samo 16 godina kada su zlikovci ugasili njegov život. I on nije jedini, 1.601 djece je ubijeno u Sarajevu. Hiljadu-šest-stotina i jedno dijete.

Rat još uvijek traje

Fotoreporteri i svi mi sa fotografija zaslužujemo jednu bazu podataka koja će ustvari biti mjesto gdje se dodaje i dopunjuje izgubljeno i zaboravljeno iz rata. Ne smijemo zaboraviti. Pričati o prošlosti i dešavanjima koja su obilježila devedesete je jako bitno i to je okosnica našeg projekta, ali je itekako još bitnije pričati o budućnosti i tretirati je sa određenom pažnjom i posebnim oprezom.

Ne bih se puno zadržavao na jednoj određenoj grupaciji zaslužnih za našu bol i genocid, genocid koji i dan danas čine sa poricanjem. Pokušavaju umanjiti, dehumanizirati i prikriti učinjeno. Mržnja je tu. Konstantno.

Kroz historiju smo vidjeli da nas historija ništa nije naučila. Stoga, ovo je naša borba, ovo je naš odgovor za budućnost, za generacije koje dolaze, za one koji nisu ni bili rođeni kada se sve to dešavalo, da bolje razumiju situaciju tad i situaciju sad.

Svaka priča je bitna

Ovim putem pozivam ljude da podijele svoju priču, svoje svjedočenje, sliku, anegdotu, neki sretan momenat, da preuzmu štafetu sjećanja i ponesu je prema svijetu. Prisjetimo se detalja sa ratnih svadbi, slika sa rođendana iz podruma, one sahrane po noći iz sigurnosnih razloga, matura bez svečanih haljina, svjetskog prvenstva gledanog na akumulatoru.

Svaka priča je bitna bez obzira koliko Vama nevažno izgledala. Budite dio tog tima. Naša stranica je otvorena za sve, kontaktirajte nas, ispričajte nam Vašu priču, postavite pitanje, pošaljite nam ratne slike.

Razumljivo je da je ljudima teško pisati o ratu, otvoriti se pred svijetom i podijeliti tragediju i loše uspomene,  jer žele zaboraviti i sve to ostaviti iza sebe da bi sebi pomogli. Ko sam ja da nekome sudim za to, kad je i meni trebalo jako puno vremena da bilo šta napišem? Primjera radi, makarone sam počeo jesti tek 12 godina poslije rata samo zato sto me momentalno vraćalo u doba rata i preživljavanja. Trebale su 24 godine da napišem detalje svirepog ubistva mog brata. Možda tek za 40 godina bude kompletna slika svega sto sam preživio. Možda nikad ne bude kompletirana.

Došao je trenutak gdje moramo razmišljati o svojoj djeci i onima kojima se sve ovo može ponoviti. Zašto sada i zašto nakon ovoliko godina? Ne znam, možda neću nikad ni saznati. Samo znam da mi pisanje pomaže, pomaže mojoj majci, mojoj porodici.

Nedam da se zaboravi, nedam da nestane…

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera



Više iz rubrike BLOG
POPULARNO