Svako malo čujem ili pročitam kako roditelji ponosno ističu da im djeca ne slušaju „cajke“.
Na društvenim mrežama nailazim na objave majki i očeva koji isijavaju srećom i ponosom objavljujući kako su svoju djecu izveli na pravi put, barem što se glazbenog ukusa tiče.
Drugim riječima: jer ne slušaju „cajke“. Trećim riječima – jer im djeca slušaju isto što i oni sami.
Korov šunda i šikara kiča
Znam ljude koji su svojim mališanima stavljali slušalice na uši pa im puštali Nirvanu ili Rammstein kako bi ih odmalena „naučili što valja“. Znam i neke koji su, osim kašicama, dječicu šopali Azrom i Beatlesima „da im na vrijeme uđe u uši“.
Čuo sam i roditelje koji su svojim tinejdžerima davali do znanja da dok su „pod njihovim krovom“ neće slušati Thompsona, ali i one koji su pod nekim drugim „njihovim krovovima“ svojoj čeljadi prijetili da tamo neće slušati Hladno pivo.
Kada pričam sa znancima koji su i roditelji, obično ih upitam nameću li djeci svoj glazbeni ukus.
„Naravno“ – samouvjereno odgovara većina njih – „pa neće mi valjda doma slušati cajke“.
Pritom je „cajka“ sinonim za neukus koji u tom tipu kulturološkog diskursa obuhvaća puno više od onoga što se inače pod tim prezrenim pojmom žanrovski podrazumijeva. Neki njime zahvaćaju i Thompsona i Severinu čak i techno i hip-hop.
„Cajke“ su svojevrsna šifra osviještenih roditelja za aktiviranje moralne panike spram svega čega se groze u današnjoj glazbi, a što, smatraju, ne bi smjelo doprijeti do ušiju njihove djece. Jer je pogubno pa da im ne naškodi.
Roditeljski je odgoj ultimativno važan i kao takav je osjetljiv, zahtjevan i prepun neraspetljanih čvorova. Recimo: gdje povući granicu djetetovog izbora kulturnih obrazaca i sadržaja jednom kada se samo otisne na internetsku pučinu? Treba li mu sugerirati ili čak nametati (naticanjem slušalica na uši dok je još malo!) ono što smatramo dobrim po njegov psihosocijalni razvoj? Ili ga pustiti da se, kada je glazba u pitanju, samo probija kroz korov šunda i šikaru kiča kojima je obraslo njegovo okruženje?
Na roditeljima je odgovornost da pod zajedničkim krovom stvore ambijent u kojemu će dijete upijati odgovarajuće moralne i druge vrijednosti. Riječju, kulturu. Ali, kada dijete jednom krene u potragu, ne bi ga trebalo previše usmjeravati, a pogotovo ne sputavati.
‘Neka tvoja glava bude samo tvoja briga’
Iz vlastitih adolescentskih iskustva većina današnjih roditelja trebala bi znati da je buntovni odnos spram „roditeljske kulture“ i konflikt koji iz toga slijedi u jednom trenutku neizbježan, čak i nužan dio odrastanja. Zato me začude znanci i prijatelji koji su djeci odmalena nametali „svoju glazbu“, a kasnije im govorili što se „pod njihovim krovom“ neće slušati.
Kada smo svi ti moji znanci i ja bili u formativnim godinama u kakvima su sada naši klinci, gotovo je nezamislivo bilo, čak i pomalo posramljujuće, slušati istu glazbu ili gledati iste filmove i serije kao i „starci“.
Sâm sam frktao na majku kada bi mi stala pričati o hitovima Beatlesa i Kinksa koje je u mladosti slušala na Radio Luksemburgu. Odmahivao sam rukom na te njene nostalgične epizode koje bi, uz duboki uzdah, dovršavala zaključkom da „ne znamo mi danas što valja“, pa bi joj u inat puštao Disciplinu kičme: „Tata, mama, tata, mama ja neću sa vama…“.
Donekle shvaćam roditelje koji se danas ponosno hvale kako im djeca stasaju na njihovu sliku i priliku. Ima tu nekog generacijskog trijumfa koji se generaciji moje majke nije dogodio, jer smo mi kasnije odrasli pod mnogo većim medijskim utjecajem pop kulture od naših roditelja i po tome smo bliži našoj djeci.
No, ipak mislim kako bi djecu, uza sav rizik, trebalo pustiti da sami traže i grade vlastiti ukus, ne samo glazbeni, čak i kada smo uvjereni da je profaniji i prizemniji od našeg. Uostalom, zar i sami nismo nekoć pjevušili „neka tvoja glava bude samo tvoja briga, ne daj da joj govore, neka sama otkrije…“?
Roditeljska sjena prevelik teret
Naravno, ljuto bih lagao kada bih rekao da me i samoga ne brine što moja djeca slušaju, gledaju ili čitaju iza zatvorenih vrata svoje sobe, tko su im idoli i što ih fascinira. Ljuto bih lagao i kada bih rekao da nikada ne naslonim uho na vrata njihove sobe da čujem što se otamo čuje.
I da se – dok ne čujem sintetizirani zvuk „cajki“ i onaj iritantni tuc-tuc ritam – uvjeravam da je dobro. Ali, eto, obećah sebi da neću ljutito ulaziti u sobu ako jednom i to čujem niti držati prodiku koja počinje onim „dok ste u ovoj kući…“.
Nekako iz onih hvalisavih roditeljskih objava kontam da mnogima njihova djeca, tinejdžeri, dođu kao ukrasi na zidovima Facebooka. Pohvala neoskvrnutom glazbenom ukusu ili nekom drugom postignuću vlastite djece pretvara se u roditeljsku samohvalu te pripisivanje zasluga za pravodobno (pre)usmjeravanje djece u „pravom smjeru“.
Koliko god se spolja činilo da se svaka nova generacija bitno razlikuje od svih prošlih, ispod ljuski trendova i hypeova svi ti klinci na jednak način žude za samopotvrđivanjem. Postoji točka na kojoj ih treba pustiti da se sami otisnu u potragu. U njoj će ponekad i zalutati, no tko nije puno lutao, taj nije puno ni tražio.
Ne treba ih u stopu slijediti, govoriti im koje je skretanje pravo, a koje krivo. Roditeljska sjena zna biti prevelik teret.
Jednom kada svoju djecu, među ostalim, upitate što slušaju, a oni vam domišljato odgovore: Ni cajku, ni majku (i oca, naravno, ali to bi pokvarilo efekt rime) svaki bi roditelj tek tada trebao biti ponosan na svoje stasalo dijete.
No s tim se ne bi baš svi hvalili na društvenim mrežama.
Izvor: Al Jazeera