Bole me leđa, ozbiljan bol duže vrijeme, zaputim se doktoru. Prva stanica porodični ljekar. Ne radi sistem naručivanja, nedostaje ljekara, pa ko kad dođe…
Ne mogu da sjedim, boli me… Čekam približno dva sata, upućuje me na slikanje.
Druga stanica DZ Saraj Polje, nema čekanja, odmah završio slikanje, ali očitanje snimka i nalaz čeka se sedam dana.
Kljukam se tabletama protiv bolova, ne pomažu uopće, vidno šepam.
Treća stanica, nalaz je gotov, opet doktor porodične medicine. I dalje nedostaje ljekara, čekam opet dva sata da dobijem uputnicu za ortopeda.
– Možete u Vojnu ili KCUS.
– Vi me upućujete ne ja, rekoh.
– Neki ljudi imaju štelu ovdje, neki ondje pa vi upišite gdje budete išli.
Sad je bol zbilja jaka, ako potraje, neko će mi morati prati noge i sjeći nokte jer ja ne mogu.
– Ja se protiv štela borim 20 godina, neću ni sad štelu.
– Kako god, ostavit ću prazno, a vi upišite.
U međuvremenu sam potražio doktora na internetu, uporedio svoje simptome sa milion drugih i odredio sebi vježbe.
Četvrta stanica Opća bolnica, valjda jer ima blizu parking. Knjižice se primaju do 11:00, gužva veća nego kod porodičnog, ali nema nazad, kad sam ovoliki zdravstveni put prešao, i ova dva sata čekam. Čekaju ljudi s lomovima u gipsu, obloženim vratovima, djeca, radnici, penzioneri. Proziva me sestra, ljubazna je.
– Vi ste mislili da se ovdje završava odmah?
– Koliko mi je trebalo da dođem do vas, nadam se da je kraj.
– Nije. Morate se naručiti.
– Dobro, kad ima termin?
– U decembru.
– U decembru?!
– Zaista svi tako čekaju.
– Ja ću uzeti bolovanje pet mjeseci i više će koštati sistem to nego da platite ortopeda pa da nema gužve.
– Ako uzmete bolovanje, dobit ćete termin odmah.
A ova djeca, ovi penzioneri što ne mogu uzeti bolovanje, oni moraju čekati. I jeste, konačno, nakon 20 dana od prve posjete ljekaru, imam termin za 18. decembar, da idem ljekaru.
Srećom ja ne psujem, ali ima ljudi gore, pa kad čuju da su naručeni u decembru, a oni sebi daju oduška.
Ne pravdam ih, ali razumijem. Ona ljubazna sestra nije kriva, ili možda jeste. Pitam se da li bi se šta promijenilo kada bi ona svaki dan pismeno svom šefu napisala da ne može odgovoriti broju pacijenata, a njen šef svom šefu, a šef direktoru bolnice, a direktor ministru i svi svaki dan da pišu, možda bi se ipak promijenilo.
Pitam se da li direktor bolnice siđe prije podne, ili neko podne, do svoje Ortopedije da vidi kakva je situacija. Pitam se je li ijedan ministar ili zastupnik u Skupštini trebao usluge Ortopedije i da je prošao “proceduru”, pa i ovu naručivanja. Možda njih ne bole leđa. Možda imaju štelu, možda imaju pametnijeg posla od svog.
Je li jad lakši kad je zajednički?
Pitam se zašto trpimo ovo. Pa, ljudi, mi smo platili ovu uslugu koju ne možemo dobiti. Zamislite da u prodavnici platite hljeb a prodavačica vam kaže dođite po njega za pet mjeseci.
Vi biste odmah zvali šefa, tražili sankcije, galamili. Što ne zovete šefa i zbog plaćenih nedobijenih zdravstvenih usluga? Gledam ih danas, potpuna smirenost, gledaju u pod, svako u svojim mislima, jedino ih je uznemirio pacijent koji nije htio prihvatiti termin u decembru. Zbog njegove reakcije, negodovali su. “Zaboga, svi čekamo”, komentariše njegov ispad jedna gospođa.
Je li jad lakši kad je zajednički?
Je li strah tako veliki?
Zar smo toliko neuspjeha doživjeli da više i ne pokušavamo promijeniti stvar?
Zar zaista nemamo sposobnijih ljudi da stvari funkcionišu?
Je li utopistički nadati se da će ljudi u bijelim mantilima izaći na protest jer ne mogu opslužiti sve pacijente?
Zar su naši ministri i vođe zaista tako bešćutni u svom komforu, kojeg mi plaćamo?
Izvor: Al Jazeera