Alternativna 2020.

Da nije bilo epidemije, i dalje bismo išli na planirana putovanja, a letovi i kruzeri se ne bi otkazivali... (Anadolija)

Nekoliko zadnjih godina zapažam pojavu da se već u početnim mjesecima godina koja traje proglašava za goru od prethodne, ili najgoru do sad. Tako su već u januaru 2017. otpisivali zbog Trumpove inauguracije, a kako je brzo uveo antiimigrantske i ”antiženske” mjere, narednih mjeseci su uslijedili masovni protesti. Pojedine aktivistkinje su njegov SAD poredile s Gideonom, fiktivnom distopijom iz romana Margaret Atwood. Taj sentiment se nastavio i u sljedećoj godini, s tim što je 2018. otpočela pogoršanjem imigrantske krize, daljim nemirima i pucnjavama u školama u mirnim dijelovima svijeta. 2019. također su obilježili globalni protesti i požari, a ako početak godine protegnemo do aprila, sjetićemo se da je gorjela i Notre Dame, nešto što se prije toga činilo nezamislivo. 

Ali i pored ovih katastrofičnih ocjena prethodnih godina, opet se nijedna od njih ne može porediti s dosadašnjom 2020. u kojoj nas je zadesila globalna pošast pandemije. Obzirom da ona još traje, nemamo mogućnost da sagledamo potpunu sliku i uvidimo u kojoj će se mjeri ova godina razlikovati od svih prethodnih, ali mislim da nam to neće postati jasno ni dugo nakon što pandemija prođe. Zato sam odlučila da se malo poigram i u nekoliko crtica predstavim kakva bi 2020. bila da se nije desila korona.

Šta bismo radili ovo proljeće da nema virusa?

– Uživali u prirodi koja se budi, a alergični na polen kihali u javnosti bez straha od osude

– Išli na posao, a djeca u pravu a ne u Google školu

– Na TV ekranima gledali stalno-iste političare, dok bi se politička kampanja u BiH zakuhtavala

– Djeca se igrala napolju, išla u park, a neka i u Disneyland

– Prisustvovali sahranama i komemoracijama preminulih prijatelja i poznanika

– Održao bi se izbor za pjesmu Evrovizije, a za bosanskohercegovačkog predstavnika biralo bi se između Deena i Deena

– Rukovali se i ljubili s prijateljima i poznanicima

– Rođeni između marta i maja slavili bi rođendan vani s društvom

– Išli na planirana putovanja, a letovi i kruzeri se ne bi otkazivali

– Posjećivali kina i pozorišta, odlazili u muzeje (ili na koride)

– Radovali se Kanskom i ostalim filmskim festivalima, željno iščekivali Wimbeldon, nastup lokalnog tima i ostala sportska takmičenja

– Izlazili noću…

Šta se ne bi desilo da nije bilo korone?

– Na riječ ”korona” umjesto na virus pomislili bi na krunu ili meksičko pivo

– Ne bi umrlo dodatnih skoro devedeset hiljada ljudi, a oboljelo preko milion i po (u trenutku pisanja teksta)

– Ljudi rođeni poslije rata ne bi saznali šta je policijski čas

– Većina ljudi ne bi saznala za kineski grad Wuhan

– Kupovina toalet papira ne bi drastično porasla

– Ministri zdravstva i njihovi zamjenici, te predsjednici kriznih štabova ne bi postali najpoznatije ličnosti

– Olimpijske igre ne bi bile otkazane

– Nikada ne bismo otkrili kakav je osjećaj dok se znojimo ili gušimo pod maskom ili saznali kakva je razlika između maske s čepom i one bez njega

– Informacija da Njemačka ima najviše kreveta na intenzivnoj njezi ostala bi tajna

– Ne bismo razvili opsesivno-kompulzivni poremećaj pranja ruku

– Rijetki bi poštovali pravila socijalne distance i ljudi bi jedni drugima i dalje „disali za vrat“ u redovima u banci ili pošti

– Vjenčanja predviđena za proljeće ne bi bila otkazivana (barem većina)

– Nastavnici starije životne dobi ne bi morali napraviti svoj prvi e-mail u životu

– Blizanci rođeni u Indiji ne bi dobili nadimke Corona i Covid…

Svako od nas je slobodan da nastavi niz po sopstvenom nahođenju i osim globalnih, regionalnih i lokalnih promjena, svi imamo i sasvim lične razlog zbog kojih nam je ova godina drugačija od ostalih.

Većina gore pobrojanih stvari nešto je o čemu, u ”normalnim” godinama nismo ni razmišljali, poput izlaska bez maske ili odaska u kino. Sada zamislimo koliko je ovaj period siromašniji bez svega toga i koliko je jedinstveno drugačiji. U prvoj polovini 2020., otkazano je toliko događaja da se ne mogu ni nabrojati, a ogroman broj ljudi ostao je bez posla. Na većini planete djeca će školsku godinu završiti kod kuće, a dok traje pandemija ne snimaju se ni, na primjer, novi filmovi!

Dajmo šansu budućnosti

Nadam se da nas u drugoj polovini, čeka život sličnijim onom u prethodnim godinama, koje su se ipak međusobno mogle takmičiti u težini. Sa 2020-om ne mogu i ona je već neprikosnovena ‘pobjednica’.

Izvjesno je da nas i nakon što virus prođe i stvari se normaliziraju, u velikoj mjeri čeka jedan novi svijet – svijet nakon pandemije. U tom svijetu ćemo dočekati i sljedeću, 2021. godinu, i nadam se da ćemo, bez obzira kakva ona bude, u nju ući obogaćeni nekim novim znanjima. Da ćemo iz ovoga svega izvući neke globalne pouke i shvatiti da smo još maleni i nemoćni u poređenju s prirodom. Zato nam ne preostaje ništa drugo nego da je bolje tretiramo i pružimo joj budućnost u kojoj ćemo je više poštovati. Jer jedino tako i sami imamo šansu.

Izvor: Al Jazeera