Cijev čiji je prečnik znatno manji od visine većine mještana u Hrvaćanima tunel je koji ih povezuje sa školom, ambulantom i drugim mjesnim zajednicama. Neko je imenom, prezimenom i funkcijom, predložio da ova cijev bude alternacija saobraćajnici, neko je to odobrio, neko je odvratio pažnju inspekciji ili je inspekcija napravila propust.
Ako to nije bilo tako, kako je onda bilo? To pitanje dobronamjerna javnost ostavlja tužilaštvu ili disciplinskoj komisiji, iz nebrojeno mnogo razloga. Prvenstveno zato što su ovakvi propusti u njihovoj nadležnosti, potom zato što je ovaj slučaj zabilježio već Draško Stanivuković, narodni poslanik u Narodnoj skupštini Republike Srpske, što uliva veću nadu da će se nadležni organi i institucije reagovati.
Ipak se ne pokreće
Dobronamjerna javnost vjerovatno će reći da je ovo nečuveno, neočekivano, nepredvidivo, potpuno novo i strano, no ovo je tek jedan u nizu sličnih slučajeva. Šta će biti ako nadležne institucije ne budu reagovale najbolje pokazuje slučaj sanacije jednog klizišta u Banjaluci.
Nakon poplava 2014. godine, u februaru 2015. godine opet je aktivirano klizište u banjalučkom naselju Ada. Na putu koji povezuje Banjaluku i Čelinac uslijedilo je nekoliko hitnih intervencija, no klizište na Adi tek je privremeno sanirano.
U septembru 2016. godine, tokom kampanje za lokalne izbore, sve je bilo spremno za početak obnove. Ipak, potkrala se greška, koja je kasnije koštala gotovo kao polovina cijelog projekta. Projektanti nisu ucrtali pristupni put i to dolazi na naplatu u momentu kad nasipi više nisu bili od pomoći.
Njihovu grešku zasjenio je tada Slobodan Stanarević, direktor Instituta za građevinarstvo, objašnjenjem da je mehanizacija potrebna za sanaciju klizišta u odnosu na pristupni put vangabaritna. Mjesec dana kasnije, Slobodan Stanarević postao je vršilac dužnosti načelnika Odjeljenja za prostorno uređenje Grada Banjaluka. Šta se dešavalo poslije, veoma dobro je poznato građanima i građankama.
Ne bi to bilo potrebno naglašavati da grad nije tako grubo pritješnjen na obale rijeke, da izgled, površina, rasprostranjenost zelenila (barem zbog buke) ne daju drugačiju sliku odnosa čovjeka i prirode od one koja se očekuje u urbanom prostoru. Tada javnost ove propuste ne bi gledala i ne bi ni morala da ih previđa, pokazujući tako da ni ove godine službe nisu predvidjele ovakve krizne situacije. Ne samo dok traje krizna situacija, nego i inače, što nalaže statutom uređena radna obaveza načelnika Odjeljenja za prostorno uređenje.
Da ne budem pogrešno shvaćen: nije za to kriv isključivo Slobodan Stanarević, kao što nije ni jedini koji treba da preuzme odgovornost u slučaju elementarne nepogode. Nije Stanarević kriv ni za ovu cijev, jer Hrvaćani nisu u Banjaluci. No, iznad Slobodana Stanarevića je nešto ozbiljnija i razgranatija hijerarhija koja odlučuje o pristupnim putevima u Hrvaćanima, izgradnji autoputa, sanaciji klizišta, prostornom uređenju. Ukratko, iznad Stanarevića je jedan cijeli sistem koji ga je – nakon takve izjave – još i unaprijedio.
Kao što Slobodan Stanarević nije jedini odgovoran za današnje prostorno uređenje Banjaluke i kao što neće biti jedini zaslužan za njen izgled nakon realizacije projekta „Banjaluka se gradi“, tako ni ova cijev nije jedini problem mještanima Hrvaćana. To je prepreka s kojom žive već toliko dugo da se čini kao jedino rješenje.
Hoće li to rješenje biti trajno ili privremeno odlučiće, na kraju krajeva, nadležni organi koji u ovom slučaju budu prepoznali poruku koja se šalje stanovništvu Hrvaćana i javnosti. Djeci koja kroz ovu cijev dolaze do škole – s obzirom da gotovo jedini mogu proći tuda – jedan je od najmanjih problema. Prepreka koju nije i ne bi trebalo biti teško savladati. Što se njihovog obrazovanja tiče, veći je problem što ih ta cijev neće odvesti na nastavu u galerije, muzeje, pozorišta, uopšte kulturne i sportske ustanove o trošku države.
Poligon umjesto sportskih terena
Škola za to neće preuzeti krivicu, s obzirom na okolnosti u kojim djeluju vaspitno-pedagoške ustanove, pogotovo u finansijskom smislu. Neće ni oni koji upravljaju kulturnim, sportskim i ustanovama za rekreaciju. Prvenstveno zato što nisu oni ti koji su predlagali budžet i usvajali plan njegove raspodjele, nego organi zakonodavne i izvršne vlasti Republike Srpske. Potom zato što oni nisu i ne mogu biti krivi ili odgovorni za propuste u budžetskom prijedlogu.
Ako predlagač budžeta uopšte smatra propustom to što za dva javna univerziteta nije izdvojena ni polovina iznosa koji je namijenjen Ministarstvu unutrašnjih poslova, a kulturnim institucijama tek dvanaestina istog. Opet, ne treba krivicu svaljivati isključivo na premijera Republike Srpske koji je očigledno samo previdio uticaj besplatnog obrazovanja na opšte stanje sigurnosti, kao što je očigledno previdio i zadrugarstvo, koje takođe treba finansijski podržavati Vlada Republike Srpske.
U gotovo istoj situaciji su i djeca koja žive u urbanom prostoru – država od njihovih zaposlenih roditelja ubire dvije trećine bruto plate, a teret kulturnog i sportskog vaspitanja ostavlja njima i roditeljima, a ne ministarstvu prosvjete i kulture ili ministarstvu porodice, omladine i sporta. Ako žele ostvariti prihode, učenici i učenice srednjih škola, bilo da žive na selu ili u gradu, moraju sami poboljšati svoju zapošljivost. Pod uslovom da im prihodi pokrivaju troškove smještaja, hrane i prevoza.
Drugi aranžman se djeci nudi, doduše, kad porastu. Nešto mnogo primamljivije od besplatnog obrazovanja, interaktivne nastave, kulturnog i sportskog vaspitanja. Vjerovatno vam je već poznato – riječ je o obrazovnom profilu po mjeri tržišta rada. Kako su predlagači došli do ove genijalne ideje, to je barem jasno: smatrali su da privrednici o potrebi za znanjem mogu govoriti pravovjernije od stručne javnosti i akademske zajednice. Kao što izvođači radova na autoputu, nadzorni organi, inspekcije i drugi nadležni očigledno smatraju da o infrastrukturi koja je potrebna Hrvaćanima znaju više od samih stanovnika Hrvaćana, koji uopšte nisu bili upitani. Kao što ni učenice i učenike srednjih škola niko nije pitao može li Vladina finansijska podrška zadrugarstvu biti alternativa za višemjesečne neplaćene prakse podvedene pod stručno usavršavanje. Kao što ni učenice i učenike srednjih škola niko nije pitao da li bi časove fizičkog vaspitanja provodili na bazenu, iako je tek nekoliko desetaka kilometara od njih jedan koji finansira država.
Jedna od slika odnosa prema onima koji nemaju pravo izbora
Ne pominjem to da bi neko zaključio kako u nastavnim planovima i programima nema nečeg što bi djeci moglo odvući pažnju sa odvodne cijevi koja ih povezuje sa stvarnošću. Ne naglašavam to, na kraju krajeva, da bih utvrdio kako djeci koja žive u urbanom prostoru okruženje nije izvor prilika za zaposlenje i poboljšanje zapošljivosti. No, potrebno je pomenuti da odnos vlasti prema učenicama i učenicama iz ruralnih i urbanih sredina u tom smislu gotovo isti. Cijev u Hrvaćanima samo je jedna od slika tog odnosa u kome vlast bez blagoslova radi ono što je najbolje za građane i građanke koji nemaju pravo izbora.
Postavlja se pitanje kakvom unapređenju životnih uslova treba da se nadaju mještani Hrvaćana, učenici i učenice osnovnih i srednjih škola, a kakvom oni koji umjesto saobraćajnica nude odvodne cijevi? Odgovor na to pitanje imaće nemjerljiv značaj samo ako javnost ustane u odbranu zakonitosti da suprotnost građaninu nije seljak, nego podanik.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera