Krenule smo na Dobrinju jer D. nedjeljom ima trening. Znam da je zrak opasan po zdravlje i da preporučuju izlaske van kuće samo u hitnim slučajevima, pa šal na kćerkinom nosu donekle ublažava moju grižu savjesti. Između youtubera kod kuće i smoga vani biram smog jer će nakon truckanja u trolejbusu ipak sat i po skakati po školskoj dvorani.
Nedjeljni je režim saobraćaja i trolejbus nikako da stigne, a mi nemamo vremena da ga čekamo i vraćamo se na Dolac Maltu da sačekamo tramvaj. Magla je sve gušća i sablasno je pa se svaki čas okrećem, čuvajući djevojčicu čvrsto za ruku. Gunđam u sebi: „Nemam auto, ne mogu je odvesti na planinu. Zapravo, sigurno postoji organizovan prijevoz za djecu na neku od obližnjih planina, a ja je izlažem ovom otrovu. Usput se bojim lopova koji sad može iskočiti pred nas i pokrasti me, a što je još gore, isprepadati D.“
Možda u isto vrijeme kada smo D. i ja kroz gusti smog kretale ka Dobrinji jedna djevojčica sankala na čistom zraku, na Bjelašnici. Pala je i udarila u kamen. Ležala je onesviještena, a krv joj je tekla iz ušiju. Potegnuto je pitanje odgovornosti. Nadležni su je skinuli sa sebe mnogo brže nego što im je trebalo da djetetu pristignu u pomoć. Saznali smo da na licu mjesta nije moglo biti medicinske pomoći jer je okupljanje bilo spontano te je u tom slučaju nemoguće predvidjeti nesreću. Također, skijaška sezona još nije zvanično počela i stoji upozorenje da se zimskim sportovima možete baviti samo na vlastitu odgovornost.
‘Vađenje’ nadležnih
Događaj je, ipak, organizovan nimalo spontano. Organizovao ga je smog. Kao i na svakoj čuki koja se propinje iznad dometa ispušnih gasova Mordora. Ljudi, pogotovo oni s djecom, bježe na čist zrak. Djeci se skidaju zaštitne maske za disanje i stavlja zaštita za povrede na snijegu. Dok ne stignu iz zone zagađenog zraka u prostor ledenih opasnosti u autima su stiješnjena u dječijim sjedalicama i svezana pojasevima jer ceste su između te dvije zone klizave, pune rupa, slabo osvijetljene, s malim prisustvom nemoćnih policijskih patrola i prekomjernim prisustvom nesavjesnih vozača. To je sarajevski zimski Survivor. Skidati sa sebe odgovornost za nepostojanje medicinske pomoći na takvim mjestima zbog „spontanog okupljanja“ i „nepredvidivosti“ nesreće u rangu je pravdanja zimskih službi koje „iznenadi“ snijeg u decembru pa ulice budu danima blokirane kad padne.
Napomena o autorskim pravimaPreuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”
Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.
Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.
Žargonski rečeno, to je vađenje. Pogotovo kad je riječ o Bjelašnici s kapacitetima osrednjeg grada koji bi trebao imati vlastitu medicinsku ustanovu kroz cijelu godinu. To što je u tom “gradu” veliki broj objekata nelegalan, ne znači da oni ne postoje. Tim više kola hitne pomoći djeluju potrebnije i umirujuće. Uz njihovo prisustvo lakše padaju crne misli o iznenadnom obrušavanju divlje građevine u kojoj ste odsjeli, opeklinama stečenim u požaru koji su izazvale loše instalacije, trovanju mesom koje vam je prizvalo kadar iz Čaplinovog filma kad jede cipelu i brojnim drugim mogućnostima stradanja. Ali tu ste na vlastitu odgovornost, da dijete diše čist zrak. Baš kao što ste na vlastitu odgovornost mogli ostati u smogu i voziti se sarajevskim tramvajima koji se svako malo, poput budističkih svećenika na Tibetu, samospaljuju u znak protesta za četrdesetgodišnje izrabljivanje bez dana odmora.
D. je oznojena izašla sa treninga. Ušuškala sam je u šal i pozvala taksi. Nakon petnaestak minuta stiglo je vozilo bez oznaka. Nismo ni sjele kako treba, a taksista je krenuo sa žalopojkom kako ovdje sve škole liče jedna na drugu i da zato kasni. Dunjina sportska torba podstakla ga je da upita: “Šta treniraš?” “Taekwondo”, odgovorila je. “Plivanje, baš lijepo. To je dobar sport”, zaključio je. “Ne treniram plivanje, treniram taekwondo!” “Samo plivaj, sine”, nastavio je. Pogled mi se na trenutak zadržao na njegovim rukama. Teški oblik reumatoidnog artritisa; iskrivljeni prsti kao da bježe sa vlastitih šaka. Jednu ruku drži na volanu, a magla je sada već toliko gusta da ne vidim kuda prolazimo. Radi posao taksiste na vlastitu odgovornost.
Ispred ulaza dočekuje nas poznata scena, stravičnija nego obično jer se odvija u magli. Lokalni diler rasparčava drogu. U vlastiti haustor ulazimo, znate već, na vlastitu odgovornost.
U stanu me zatiče vijest da je djevojčica koja je povrijeđena na Bjelašnici u stabilnom stanju. Dan je ipak spašen.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera