Kad sam bila manja i mnogo mlađa, u životu mi je bilo najbitnije da se smijem, da se igram i da imam dosta slatkiša, da pijem uvijek sok i da su svi oko mene zdravi. Skromne želje su uvijek jednog djeteta. Kad se okrenem i pogledam sad svoj period odrastanja i način kako je sve išlo, mogu samo reći – srećna sam bila, i to mnogo.
Kad sam trebala da pođem u školu, htjeli su me upisati godinu ranije, jer sam imala drugaricu koja je bila od mene godinu starija, pa da idemo skupa. Međutim, mama je rekla: “Neka, pustite dijete da se igra, učiće čitav život…” Tako je i bilo. Ta jedna godina znači djetetu, jer djetinjstvo prođe brzo, ili se barem meni sad čini kao da je prošlo brzo.
Kad sam bila dijete razmišljala sam samo kako da kupim “čunga lungu”, pojedem čokoladu i sladoled, da se igram. Kad odrasteš, želje, snovi i ciljevi tako postanu visoki i nekad zaboravimo to malo dijete u nama, koje je bilo srećno samo da ima omiljenu igračku, koja je uvijek bila neka poderana lutka, ništa specijalno i luksuzno, čak smo se bojali dati da se opere, jer su za nas te igračke bile žive.
Kad odrasteš, sve postane drugačije
Zašto ovo pišem? Pišem zato što sam te sitnice obožavala, obožavala sam da izađemo vani i da se igram, da nebrojeno puta dođem kući sa poderanim koljenom, a tako sam se bojala krvi i plakala sam, a bojim se i sad krvi. Neke stvari se nikad ne promjene. Mama i tata uvijek su se postavljali k’o zaštitnici i pitali da li me je neko dirao, ili sam sama pala. A, djeca k’o djeca: padneš, ustaneš i ideš dalje.
Sad, kad si odrastao, razmišljaš o milion stvari, trčiš na sve strane. Nemaš vremena da zastaneš, nemaš vremena uopšte. Sve je prioritet, sve se mora stići, i ta čokolada se pojede u putu da ti podigne šećer, a ne jer je slatka i jer je voliš. Sladoled sad možeš jesti i zimi, nema ko da ti brani, ali ne jedeš ga. Lutke sad više nisu poderane igračke, nego držiš mobitel i gledaš šta sljedeće treba da radiš. To je, jednostavno, tako.
“Ja hoću samo da živim”
I onda zastaneš, vrijeme stane, jednostavno stane kad pročitaš pismo djevojčice koja kaže: “Iako imam 13 godina, dragi Bosanci i Hercegovci, želim da vam svima čestitam Dan državnosti i poželim puno zdravlja i sreće. Osjetila sam potrebu da danas podijelim s vama moje osjećaje i razmišljanja. Živim u najljepšoj zemlji na svijetu, jedinoj nam BiH, ali u njoj skoro ništa ne funkcioniše. Kako mi je dijagnosticirana teška bolest i hvala Bogu pa imam najdivnije roditelje koji su mi omogućili da se liječim. Sada sam i svjesna koliko to mogu biti, ove kompletne situacije i osjećam se krivom za sve ovo što prolaze moji roditelji. Pitam vas sada sve: Da li sam ja kriva što sam se razboljela i što imam to rijetko oboljenje, ili da li je krivo bilo koje dijete što je bolesno. Da li ja i druga djeca živimo u državi u kojoj smo krivi što smo živi?”, pita Nadin u svom pismu, koji je postavila na društvene mreže kao status.
I onda te to pismo, koje je djevojčica Nadin iz Sarajeva za Dan državnosti napisala, progoni danima, jer to to pismo navelo da zastaneš, da se sjetiš svog djetinjstva, da shvatiš da to neko nema. Da ta djevojčica nema sve ono što je tebi bilo omogućeno i da joj je čak i zabranjeno, a zabranjeno joj je jer je otac uz pomoć vatrenog oruža zahtijevao da se ona premjesti sa Pedrijatrijske klinike – razlog je bio taj što nije bilo lijekova za njenu terapiju.
Država bez lijekova i liječenja
Ne znam u kakvoj mi državi živimo kad nema lijekova za bolest, da se ne mogu nabaviti? I onda, na kraju svega, još i da se ne možeš liječiti, jer ti i zabrane. O doktorskoj etici i moralu neću pisati. Pisaću kako neko ko je bio dijete i zna šta je odrastanje može nekom da uskrati da i taj neko prođe sve te lijepe trenutke. Da živi, da jednostavno živi, da proba da živi, da nadoknadi izgubljeno.
Da neko u Turskoj to sve isto omogući Nadin, a kod nas se ne može? Eto, mene ni ne čudi što ljudi odoše, a vjerujem ni vas. A, Nadin je imala tu nadu, nadu da bude i živi ovdje, jer voli ovu zemlju, a tako je svoje pismo i završila. “Ja samo hoću da živim, da se družim, da idem u školu, da pjevam i volim sve oko sebe… da rastem sa svojim drugarima u zemlji gdje sam rođena”, napisala je Nadin.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera