Odbrojavaju se posljednji dani decembra. Čuju se nestrpljivi glasovi: „Samo da hoće proći ova godina…“ Da se barem može otvoriti neka kutija i u nju potrpati sve što nas je mučilo, oslabilo, osiromašilo i zamalo ubilo. Ali, ipak smo, izgleda, još koji dan pa zasigurno, preživjeli i 2019. I po nekom nepisanom pravilu, sada ćemo pametnije ušetati u narednu godinu. Želimo se nagraditi što smo živi i sumanuto trpamo u korpe nove ukrase za jelke jer su ljepši od starih, nove šerpe, nove čaše, nove stolnjake i zdjele…
Svakako je sve na popustu, a mi vjerujemo da se kupovinom može uštedjeti pa ćemo kupiti još i balone i zlatne salvete, nove haljine i odijela, ukrasne svijeće da što prije i raskošnije proslavimo… jad koji živimo. Ne, nismo mi jadni, mi smo hrabri i vrijedni ljudi koji zaslužuju da se počaste novogodišnjim putovanjem. Zato ćemo u posljednji čas podići kredit ili na rate otputovati na neko egzotično mjesto. Po povratku kući, na poslu ćemo ljubomornoj kolegici listati, namjerno i iz inata, slike sa putovanja. „Ovo sam ja ovdje, a ovo on ondje, nije skupo, samo je 5000 po osobi“. Slike ćemo staviti i na facebook i na instagram, pa nek se svi glođu od muke, ako se već moramo glodati mi kojima valja otplatiti kredit. Samo je bitno što luđe i nesvjesnije dočekati Novu godinu.
Ko nam brani da odemo u restoran i proslavimo uz živu muziku i kumove koji nas manje nerviraju kad malo više popijemo? Tu ćemo trideset prvog na prvi obećati i sebi i drugima nešto što nikada nećemo ostvariti. Jer čemu služi ovo doba godine osim da se donose novogodišnje odluke i troši novac kojeg nema. Svakako, tu je i oporavljanje od slavlja, do drugog ili trećeg januara, što je preporučljivo jer valja zagaziti, odlučno i hrabro, u nove probleme, iako ih neće biti jer vjerujemo da je naredna godina za nas blistava i krasna poput novogodišnje jelke ispred tržnog centra. Naše je decembarsko pravo da zidamo snove kao građevinski lobi: zgradu do zgrade, sve do neba, bez prostora za zrak, parkove i igrališta.
Napomena o autorskim pravimaPreuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”
Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.
Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.
Ipak, mislim da je ostalo dovoljno vremena da se vratimo na onu kutiju s početka teksta. Trebali bismo je prebrati i provjeriti među bolestima, zemljotresima, dugovima, migrantskim krizama, lošem vazduhu, gubicima i svađama, da li nam je promakla klica ičeg dobrog, makar poučnog, zrnce nečega što treba sačuvati za sljedeću godinu, a možda i za cijeli život. Sigurna sam da smo previdjeli mnogo toga lijepog pa se odričemo posljednjeg mjeseca u godini kao da je kužan. Jurimo, igramo školice po kalendaru okrenutom na decembar, odbijamo trenutke vlastitog života koji nam curi kroz prste.
Šta uspijeva na Jelisejskim poljima?
Jednog davnog 31. 12. ostala sam kod kuće sa bakom. Mama je spakovala veliki komad reform torte, ogrnula kaput, nazula štiklice i požurila na taksi. Kod prijateljice će se okupiti društvo, biće i muzičari sa gitarama i harmonikom. Sestra je otišla još tog jutra, kod kolegice s fakulteta. Moji prijatelji imali su dogovore za doček, ali su oni podrazumijevali druženje sa nekom njihovom rajom za koju sam znala da mi neće prijati. Više ljuta nego tužna sjedila sam u dnevnoj sobi i zurila u televizijski ekran. Emitovala se emisija o Parizu. Razmišljala sam o tome da li sam pogriješila što sam ostala kod kuće i da li je kasno da se spremim i priključim nekom novogodišnjem slavlju. Baka je ušla u sobu, stala pored televizora i nakon nekoliko trenutaka upitala: „Bogati, a šta uspijeva na Jelisejskim poljima?“ Nasmijala sam se i prebacila kanal na neku novogodišnju emisiju.
Zvonko Bogdan je pjevao o konjima, ženama i vinu, a bakica je veselo zapucketala prstima i sjela pored mene. „A kamo meza?“, upitala je. „Evo, evo, stiže“, rekla sam i krenula u kuhinju. „I donesi nam neko pićence, pa Nova je godina“, rekla je i namignula šeretski. Oraspoložena muzikom, ali i rijetkim trenucima koje smo provodile same, u jednom trenutku me upitala: „Znaš li ti da sam ja jednom srela medu, pravog velikog medvjeda, na Igmanu? Bila je rana jesen, brala sam šipurke…“
Mireći se sa činjenicom da ću novogodišnju noć provesti sa dementnom staricom, odslušala sam po ko zna koji put, njen doživljaj s igmanskim medvjedom. I još nekoliko poznatih anegdota, doduše malo ispremetanih. Jer, prošlost je maglovita, isto kao i budućnost. Ono što pouzdano znamo jesu trenuci sadašnjosti i vrijeme nam je da ih prihvatimo.
Sretna nam Nova godina, za koju ne znam šta će nam donijeti, ali vjerujem da ćemo već izaći na kraj s njom, a usput se i dobro zabaviti.
Izvor: Al Jazeera