[Prilog je nastao u saradnji s UNHCR-om Hrvatska, Agencijom UN-a za izbjeglice]
“Što si želite u sljedećoj godini?”, pitala sam djecu u Isusovačkoj službi za izbjeglice u Zagrebu krajem studenoga.
Nastala je šutnja i međusobno pogledavanje. Tamo se okupljaju subotom popodne s volonterima koji im pomažu u učenju. Dobri su đaci, mahom srednjoškolci, no ponekad im treba pomoć s hrvatskim jezikom. Većina ih je tu oko tri godine, došli su kao izbjeglice i odlično su svladali jezik, no nekada nešto ipak zapne, a, osim toga, marljivi su i ambiciozni i žele biti što bolji u školi.
“Može biti bilo što, što god da želite, neki poklon, novo iskustvo… Ja, naprimjer, želim dečka”, pokušavam ih otvoriti i razbiti tišinu.
Napomena o autorskim pravimaPreuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”
Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.
Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.
Smiju se. Jedna djevojka odmah kaže da bi i ona dečka. Živo razgovaraju na arapskom, to im je svima materinski jezik. Od onih koji su se pristali snimati troje ih je iz Sirije, jedna djevojka iz Iraka. Naglašava slovo K da ne bih mislila da je iz Irana. Ona prva počinje. Bez pripreme kaže da joj je najvažnije vidjeti baku i djeda. S njima je odrasla, oni su izbjegli u Tursku i nije ih dugo vidjela.
Kad sestru ili brata ne vidiš četiri godine…
Iako o tome nismo razgovarali niti sam otvarala teme prošlosti i izbjeglištva, odmah je jasno da ova djeca imaju drugačije želje od djece koja odrastaju u miru i sigurnosti, s obitelji na okupu. Nitko nije spomenuo da želi mobitel ili nove tenisice.
Djevojka koja ide u osmi razred kaže da želi vidjeti sestru koja je izbjegla iz Sirije u Libanon i nije ju vidjela četiri godine. Htjela bi da zajedno dočekaju 2021. A želi i smršavjeti.
Petnaestogodišnjakinja kaže da želi vidjeti najbolju prijateljicu; obje su u isto vrijeme morale otići iz Sirije i zajedno su im obitelji došle do Europe, no prijateljica je otišla u Njemačku. Nisu se vidjele pet godina.
Dečko nije vidio starijeg brata četiri godine, brat je u Idlibu, a tamo je još opasno. Upravo se ovih dana vode borbe u sirijskoj pokrajini Idlib, ljudi ginu i tisuće ih bježe.
Djeca u izbjeglištvu
Na temelju nekih od njihovih želja nastao je video, kao novogodišnji podsjetnik na milijune djece koja su u izbjeglištvu i na onu koja žive među nama.
Na svijetu je krajem 2018. bilo 29,5 milijuna izbjeglica, prema podacima UNHCR-a. Od toga polovicu čine djeca. Mnogi će od njih cijelo djetinjstvo provesti daleko od kuće, mnogi i razdvojeni od obitelji. Godine 2015., kad je veliki broj izbjeglica došao u Europu, jedno od četiri tražitelja azila u Europskoj uniji bilo je dijete, prema izvještaju UNICEF-a. Od 2016. do danas u Hrvatskoj je bilo gotovo 2.000 djece tražitelja azila, od toga ih je nešto manje od 300 dobilo zaštitu. Među njima su i djeca koja su došla bez pratnje odrasle osobe.
Djeca s kojom sam razgovarala također su dobila zaštitu u Hrvatskoj i tu žive s obiteljima, mada ne sa svim članovima.
Crteži djece u sukobu
Stručnjaci kažu da djeca izbjeglice u sebi često nose traume. Prvo su bila izložena strahu, a možda i nasilju u svojoj zemlji, potom dugom, teškom i neizvjesnom putu te zatim sasvim novoj sredini u koju su došli. I ponovno neizvjesnosti, jer ne znaju hoće li ostati tu kamo su došli. Druga djeca izbjeglice s kojom se sprijatelje u prihvatilištu često odlaze i dolaze nova. Kada krenu u školu, često su jedini stranci u razredu i moraju se brzo prilagođavati.
Udruga “Balkon” iz Zagreba, u suradnji s Kulturnim centrom mladih Kutina, provodila je projekt “Colours of a Journey”, u okviru kojeg su djeca izbjeglice crtala. Sasvim mala djeca crtala su ljude s puškama koje su bile uperene u njih i njihove roditelje. Crtala su ljude koji plaču jer na moru nemaju pojas za spašavanje, tenkove, avione, brodove nakrcane ljudima i utopljenike. Crtala su i kućice s cvijećem na prozoru. Crtala su obitelj na okupu.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera