Kažu da slika vrijedi hiljadu riječi i trenutno svjetskim medijima i privatnim društvenim mrežama kruži slika Christine Doctare na kojoj je skinula svoju medalju, Nobelovu nagradu za mir, koju je dobila zajedno s kolegama još 1988. dok je služila kao prvi švedski ljekar u UN-u. Ali, nije ta slika ona koja govori hiljadu riječi nego njene riječi kojima izjavljuje da se odriče tog zasluženog ordena vrijede više od hiljadu slika, a i 12.000 stranica nekih poznatih knjiga.
Imao sam čast biti pored Doctare kada je prije same manifestacije izjavila novinaru najvećih švedskih novina, Dagens Nyheter, da će se ona odreći svoje ako švedski kralj uruči nagradu i niko ne preduzme ništa. Ta vijest odmah je odjeknula švedskim medijima, a Doctare je onda sjela da prati ceremoniju na jedinom laptopu koji smo imali u lobiju hotela preko puta Norrmalmstorga dok smo čekali vrijeme manifestacije. Prekidala je samo da dadne izjave za sve TV-kuće koje su dolazile i vraćala se malom ekranu. Kralj je stisnuo Handkeovu ruku.
Napomena o autorskim pravimaPreuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”
Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.
Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.
Bio sam kraj nje na sceni kada je pred tih hiljadu promrzlih ljudi ponovila isto, skinula medalju i podigla je da je svi jasno vide. Rekla je da je dodjela Nobelove nagrade Handkeu negiranje onoga što je ona radila cio život, nje same, njenog svjedočenja.
Ovaj tekst osvrt je na sinoćnju manifestaciju protiv dodjele Nobelove nagrade Peteru Handkeu i ljudima su se obratila mnoga velika imena kao, naprimjer, Florence Hartmann i Roy Gutman, ali mislim da prenosim ono što su svi osjećali, a to je da su Doctareine riječi i djelo udarili u srž Nobelovog testamenta i da su bili primjer onima koje su Majke Srebrenice i Žepe prozvale – naime, sve NVO organizacije, a pogotovo svjetske feminističke organizacije – s pitanjem zašto nisu tu da podrže njih i sve majke svijeta.
Premašena očekivanja
Manifestacija je premašila sva očekivanja. Naravno da je negdje podsvjesno postojala neka želja i nada da će sav ovaj rad posljednjih mjesec dana, od pisanja članaka preko aktiviranja svih mogućih osoba koje mogu na neki način izazvati male i velike potrese u tim svjetovima koji su se, namjerno ili iz neke ludosti, zatvorili u svoje ideološke čahure, uroditi plodom i da će naš kralj odbiti predati nagradu. Postojala je nada da će Nobelova fondacija to uraditi, ali to je bio neki cilj iz snova.
Mi smo sve vrijeme bili izuzetno realistični i nismo očekivali da će se dogoditi ni pola od svega što se dogodilo. Dat ću vam samo primjer osnovne škole u naselju Rinekby, kamo nobelovci tradicionalno idu u posjetu. Čuli smo da je njihovo odbijanje da prime Handkea uzrokovalo odluku Gun-Britt Sundström da napusti akademiju i izrazi kritiku.
Osim brojnih intervjua koje smo Teufika Šabanović i ja imali, naročito te posljednje dvije sedmice, a i svi naši gosti govornici, Majke Srebrenice i Žepe poslale su daleko najjače i najjasnije poruke. Tražile su da se historija piše korektno i da se pamti, ali da se pod svaku cijenu odstrani sva mržnja da slučajno ne bi bila prenesena na našu djecu. Tražile su da se aktiviraju svjetske nevladine organizacije i da feministice pokažu da su s majkama. Tražile su da se aktiviraju akademici i izađu iz svojih čahura. Izjavile su da će Švedska akademija biti na planiranom stubu srama u Srebrenici.
Na manifestaciju je, osim stanovnika Stockholma, došlo više autobusa, naročito bivših logoraša. Bilo je tu i ljudi koji su došli iz Njemačke i drugih evropskih zemalja, a posebno bi možda trebalo istaći predstavnike Albanaca. Ono što me lično dirnulo bilo je kad mi je prefekt s moje katedre, koji je od početka pisao kritike na račun Akademije, rekao: “Thank you. You made it easier being Swedish tonight.” (“Hvala Vam. Olakšali ste da se večeras bude Šveđanin.”)
U ime Teufike Šabanović i svih učesnika (Majke enklava Srebrenice i Žepe, Mirsad Duratović, Emir Suljagić, Christina Doctare, Florence Hartmann, Elke Schmitter, Roy Gutman, Alida Bremer, Vahidin Preljević, Enver Đuliman, Jasna Čaušević, Goran Miletić) zahvaljujem se svima koji su bili s nama na trgu i pratili nas posredstvom svjetskih medija.
Za kraj bih se opet vratio na Christinu Doctare, ženu koja je doprinijela tome da se silovanje smatra ratnim zločinom. Vidim da se već omalovažava njena Nobelova medalja i umanjuje vrijednost njene geste zato što ju je dobila u kolektivu. Smatram da je takva nagrada vrednija od individualnih jer pokazuje da sve dobro treba proizlaziti iz kolektiva, žena i ljudi koji su u stanju ostaviti sve što nas dijeli po strani i zajedno ostvariti status “den värdigaste” (najvrednijih, najzaslužnijih), koji su doprinijeli “menskligheten den största nytta” (najvećim beneficijama ljudskog roda).
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera