Još jedna, dvadesetšesta po redu godišnjica rušenja Starog mosta na rijeci Neretvi u Mostaru biće obilježena u subotu, 9. novembra prijepodne, manje-više sa istim sadržajima kako je to bilo i svih proteklih godina.
Tačno u 10 sati i 16 minuta, kada je – na isti dan 1993.godine srušen pod salvama tenkovskih projektila sa položaja Hrvatskog vijeća obrane, oglasiće se, tek simbolički, sirena za opću opasnost, dok će članovi Kluba skakača “Mostari” izvesti tradicionalni skok u rijeku – kako je najavljeno, pred mnoštvom građana i pred oko hiljadu đaka mostarskih osnovnih i srednjih škola, kako bi se, u tišini i bez apluza, uz spuštanje cvijeća u rijeku i uz prigodan čas istorije prisjetili jednog od najtežih i najokrutnijih ratnih zločina protiv kulture i spomenika civilizacije počinjenih na tlu BiH, te odali počast žrtvama proteklih ratova.
Poruka će, kao i prijašnjih godina, biti zajednička: neka se zlo koje je snašlo Mostar više nikada i nikome ne ponovi.
Sve će, kako svjedoči i najavljeni protokol manifestacije, a kako je obično i bivalo svih minulih godina, potrajati manje od jednog sata, čak možda nešto duže, dok će nad Mostom i cijelim Mostarom nakon što svi odu svojim poslovima i dalje lebdjeti na desetine nikad odgovorenih pitanja.
Punih 26 godina nakon tog besprizornog zločina nad kojim se zgrozio i kojeg je osudio sav civilizovani svijet, nad Mostom i Mostarom lebde samo pitanja, poput sljedećih.
Zašto nikada do kraja nisu provedene istrage o stvarnim počiniocima tog varvarskog zločina, ko su bile osobe u tenku HVO iz kojeg se dva dana, 8. i .9. novembra sa uzvišenja Stotina na južnim prilazima Mostaru bjesomučno tuklo sa desetinama salvi projektila ispaljenih po luku i temeljima Starog mosta i cijeloj historijskoj jezgri.
Ko su bili njima neposredno nadređene osobe koje su izdavale naredbe da se most sruši, i da li je pravedno da samo general Slobodan Praljak – mada ga više nema među živima, uz svoje ime nosi i teret presude za taj neljudski čin.
Na koncu, jedno od ključnih a neodgovorenih pitanja jeste i zašto nikada, uprkos jasnim i neporecivim presudama u Haškom tribunalu i Sudu od 29. novembra 2017. godine kojom je presuđen ne samo čin rušenja Mosta, nego i cijeli zločinački projekt takozvane Herceg Bosne, nije došlo do katarze, do suočavanja sa tim postupcima pa na koncu i do neke vrste priznanja i pokajanja za sve neljudske činove nad ovim gradom i njegovim ljudima.
Snimljen pad mosta
Potpisnik ovih redova bio je neposredni svjedok ne samo tog bešćutnog zločina nad najvrijednijom i najdragocjenijom građevinom Mostara od njegovog postanka – nego i cjeloklupne ratne drame koju su preživljavali Mostarci zatočeni između 1992. i 1995. godine u uskom pojasu doline Neretve i u potpunoj vojnoj opsadi, između dva jednako okrutna i nemilosrdna fronta koja su nametnule srpske, odnosno hrvatske politike i njihove vojne snage, opsjednute – s jedne strane, idejom o “hrvatskom stolnom gradu” kao prijestolnici “Herceg Bosne” ili, druge, o Mostaru kao glavnom gradu Srpske autonomne oblasti (SAO) Hercegovina.
Takvi pakleni ciljevi nikada nisu ostvareni, dok je prava žrtva bio centar Hercegovine čiji je izgled 1995. godine najčešće uspoređivan sa stanjem Hirošime 1945. godine, sa više od tri hiljade ljudi koji se nikada nisu vratili kućama, dok je još barem toliko ranjeno i osakaćeno a barem polovina njegovih prijeratnih stanovnika raseljena po bijelom svijetu.
Dogodilo se da sam kao ratni dopisnik dnevnika Oslobođenje, na neki način kumovao autentičnim snimcima rušenja Starog mosta, nakon što sam Arifu Pašaliću i Safetu Oručeviću sugerisao da se tih novembarskih dana s kamerom obavezno mora dežurati uz Most i kraj Mosta. Već se, naime, uveliko šuškalo kako je u vrhovima “Herceg Bosne” i HVO već donesena odluka da, poslije pet već srušenih, u Neretvi mora završiti i taj 427 godina star “mrski, nepoćudni simbol grada” – Stari most.
Sugestija da je bolje jedan vojnik manje na liniji, a barem jedan s kamerom uz most, uveliko se isplatila: Neđad Kasumović, Eldin Palata i vatreni strani avanturist Jimmi James, koji je kamerom bilježio aktivnosti jedinica Armije BiH, registrovali su ne samo višekratno bombardovanje, nego i sam pad mosta i razvaline između porušenog luka te do temelja spaljenu historijsku jezgru u cijelom okruženju.
O tome smo, istog prijepodneva 9. novembra 1993. godine, u direktnom uključenju za program Radija BiH, ovaj novinar i tadašnji ratni gradonačelnik Safet Oručević, detaljno opisali kako je HVO srušio Stari most, dok smo zajedno opisali i prenijeli očaj i poruke Mostaraca svijetu koji su rušenje Mosta proživljavali kao gubitak svog najrođenijeg.
Pale u vodu zagrebačko-mostarske teorije
Treba se i ovim povodom ponovo prisjetiti s koliko ljubavi i pažnje su se Mostarci bili intimizirali i saživjeli sa tom neponovljivom građevinom: uprkos silnim ljudskim žrtvama, samo je povodom rušenja Starog mosta u Mostaru tog 9. novembra proglašen dan žalosti.
Ista priča iz mostarskog pakla osvanula je sutradan i na prvoj stranici Oslobođenja. Video-građa o rušenju Starog mosta će netom iza rata biti neporeciva osnova u dokazivanju krivaca za njegovo rušenje.
U konačnoj presudi Haškog suda u slučaju “Jadranko Prlić i ostali”, koju je 29. novembra 2017.godine saopštio predsjednik Apelacionog vijeća Carmel Agius, jasno je označila HVO kao krivca za rušenje Starog mosta.
Tako su pale u vodu čitave zagrebačko-mostarske teorije, naručeni elaborati i “kvazi-naučna” dokazivanja masno plaćenih građevinaca, fizičara i hemičara, koji su iz Zagreba branili i obrazlagali ideju o uroti “muslimanskih snaga” čiji su pripadnici, eto, “zaronili u Neretvu pa u temelje mosta zaboli štapine, nakon čega je most detonirao…”, e sve ne bi li hrvatsku stranu pred svijetom osumnjičili za te neljudske postupke.
Ali, poput luka tarog mosta, u rijeci Neretvi su završile i sve te vajne projekcije skrojene kako bi se skinula odgovornost u hrvatskim redovima.
Dvadeset šest godina kasnije, stanje u Mostaru, Hercegovini i šire, je manje-više isto. Na ovu temu među mostarskim Hrvatima nema niti suočavanja sa presudom i njenim sadržajem, činjenice se uporno potiskuju u stranu, nema o tome niti zajedničkog javnog dijaloga.
Suočavanja sa presuđenim činjenicama
Šta više, stranka (HDZ) koja je devedesetih utemeljila “Herceg Bosnu” i osnovala HVO te jasno ocrtala i njegove vojne ciljeve, sa indignacijom odbacuje sve presude Haškog suda.
Lideri HDZ i HNS, Dragan Čović i Božo Ljubić, išli su čak dotle da su (citat) ”Hašku presudu nazvali zločinačkom prema svakom časniku HVO i pripadniku hrvatskog naroda…”
Tvrdili su čak i da kao takva neće doprinijeti pomirenju u BiH. Čak je i službeni Zagreb ohrabrivao takve vruće i neodmjerene reakcije prema presudi Haškog suda, posebno poricanjem krivice još i za presuđeni udruženi zliočinački poduhvat, kojim je kao agresor u Bosni i Hercegovini označena Republika Hrvatska, Haški sud je, u okviru iste presude političkim i vojnih liderima Herceg Bosne, u Apelacionom vijeću pod predsjedanjem sudije Carmela Agiusa, nedvojbeno zaključilo i da je “postojao udruženi zločinački poduhvat u stvaranju hrvatskog entiteta u BiH, djelimično u granicama Hrvatske banovine iz 1939. godine, a u kojem su učestvovali čelnici Republike Hrvatske – Franjo Tuđman, Gojko Šušak i Janko Bobetko, zajedno sa, poimenično, čelnicima Herceg-Bosne” (citat iz Haške presude u predmetu “Prlić i ostali”, od 29. novembra 2017.godine).
Bez obzira što su pod pritiskom svijeta naknadne izjave političkih lidera kod Hrvata bile unekoliko ublažene, nema nikakve sumnje da Haška presuda nije proizvela očekivano dejstvo.
Nije bilo pogleda u ogledalo niti suočavanja sa presuđenim činjenicama. Nije naodmet ovdje podsjetiti da je cijeli Zagreb – kako onaj službeni, tako i hrvatsko građanstvo i u Hrvatskoj i u BiH, vrlo glasno slavilo Hašku presudu kada su, recimo, svojevremeno – za ratne zločine bili oslobođeni odgovornosti hrvatski generali Gotovina i Markač.
Ali, kada je taj isti sud u slučaju Herceg Bosne donio presudu drugačije prirode, digla se kuka i motika općeg protivljenja i izljeva bijesa prema tom istom sudu, što samo svjedoči o dvostrukim aršinima hrvatske političke i ukupne javnosti.
Pred novinarima u press-centru Haškog suda, gdje je prateći suđenje “šestorki” za TV1 BiH bio i potpisnik ovih redova, Senka Nožica advokatica (u to vrijeme, optuženog Brune Stojića) jasno je navela da je Haški Sud, praktički, osudio i oba tadašnja HDZ-a, kako onaj u BiH tako i onaj u Hrvatskoj, te je pravno moguće da žrtve tuže ove stranke.
“S obzirom da je konačna presuda glasila da je Hrvatska proglašena krivom za udruženi zločinački poduhvat, da je osim krivice nekadašnjih čelnika tzv. Herceg Bosne odgovorna i politika Republike Hrvatske jer je dokazan međunarodni vojni sukob, jasno je da je tadašnji HDZ u Hrvatskoj, ali i HDZ u BiH, presuđen.”
Istina, mrtvima se ne može suditi (Tuđman, Šušak, Bobetko – op.a.), ali osim ove “šestorke” iz BiH jasno je da je osuđena cijela jedna politika. Sada slijedi velika rasprava kada svi oni koji su proveli vrijeme u nekom od logora tzv. Herceg Bosne počnu tražiti materijalnu odštetu, jer je Hrvatska proglašena krivom za UZP.
Presuđeno i politikama HDZ-a
Presuđeno je politici HDZ Hrvatske i HDZ BiH iz onog ratnog vremena za objektivnu odgovornost, komentarisali sun a sličan način i brojni pravni stručnjaci iz Sarajeva i Zagreba.
Ovaj novinar je, što prateći suđenja u Den Haagu, što u Mostaru, gdje su bili gosti Centra za mir, imao priliku da o ovim pitanjima detaljno razgovara sa dvojicom haških tužilaca – amerikancima Kenethom Scottom i Markom Harmonom.
Scott je bio na čelu Haškog tužilačkog tima koji je procesuirao “šestorku Herceg Bosne”. Rekao mi je sljedeće (citat): “Veoma sam zabrinut i tužan što postoje oni koji poriču istinu i presude. Treba imati u vidu da su presude, kao što je i ona Prliću i ostalima, u kojoj je konstatovan i udruženi zločinački poduhvat (UZP), bazirane na brojnim dokazima koji su testirani u sudnici. Tužba je bila izuzetno dokumentovana, podržana obimnim i neporecivim dokazima, uz dovoljan broj kredibilnih svjedoka. Tužan sam što danas postoji politika koja odbacuje presude. Svi se moramo boriti za istinu, ako to ne budemo radili, neki drugi ljudi bi mogli izbjeći zasluženu kaznu…”
Tako je govorio tužilac Keneth Scott, čestitajući uvaženom profesoru iz Sarajeva, dr. Ivi Komšću, koji je kao odgovoran i častan pojedinac iz reda bh Hrvata, ovako prokomentarisao kako sadržaj Haške presude “Herceg-Bosni” tako i kvalifikacije o Udruženom zločinačkom poduhvatu koje se odnose na ondašnje rukovodstvo Hrvatske.
“Svaki narod koji se nađe u takvoj povijesnoj situaciji nastoji se izvući iz toga, izraditi projekat kojim se skida hipoteka zločina s naroda a zločin individualizira. Međutim, hrvatska nacionalistička politika nije to prihvatila. Ona uporno istrajava na podršci zločincima, a to u suštini znači na podršci zločinima, ne odričući ih se i nastoji cijeli narod zarobiti hipotekom zločina. Sud je jasno individualizirao zločine “Herceg-Bosne” iako je utvrdio i osudio “udruženi zločinački poduhvat” i pokazao da se nije radilo o ekscesu, o slučlajnostima, nego o projektu. Ta se presuda ne može promijeniti. Uz to, ona je međunarodna. Politika HDZ-a ne može se s tim pomiriti makar se cijeli narod založio za to. Ta politika, i nakon 28 godina, ne odriče se svoje zločinačke tvorevine pod kojom su iuzvršeni zločini.”
Konačno otvoriti čitanke historije
Suočavanje sa prošlošću, posebno o događajima iz ratova 90-tih, i kasnije, mora postati aktuelna tema danas i ovdje, bliska i prihvatljiva svima.
Što se prije uhvatimo u koštac sa tim potisnutim događajima, prije ćemo uspostavljati mostove saglasnosti, prihvatanja, a time povjerenja i saradnje kao snažnih oslonaca pomirenja i vremena kada će neke stranice konačno moći biti zatvorene nakon što se postigne saglasnost o njima.
Kako su to u Mostaru poručili i tužioci Scott i Harmon, a u kasnijem dolasku u grad kraj Neretve, još i glavni tužilac Haškog tribunala Serge Bramertz i sudija Carmen Agius, moraju se konačno otvoriti i čitanke istorije kako bi se i djeci i njihovim roditeljim omogućilo da konačno počinju saznavati o važnim događajima iz bliske prošlosti.
Novi Stari most, ogrnut iza rata još i zastavom UNESCO-a, čime je označen neprocjenjivim kulturnim dobrom cijelog svijeta – čeka to vrijeme. Dok se svake godine na njegov bijeli luk popne više stotina turista iz cijelog svijeta, grad na Neretvi još uvijek čeka da ga pohode svi njegovi građani, sva njegova dobrodošla djeca i sinovi.
Izvor: Al Jazeera