Premda većina istraživanja pokazuje da otprilike polovica građana Hrvatske šest godina od ulaska u Europsku uniju ne vidi neku posebnu korist od pridruživanja najrazvijenijima na kontinentu, istina je ipak drukčija. Pomak je napravljen i veliko je pitanje što bi s Hrvatskom bilo da se tog 1. srpnja 2013. godine, nakon osam godina pregovaranja, nije dokopala članstva. Može se reći u zadnji čas, s obzirom na inicijative koje zadnjih dana dolaze iz Francuske po kojima ostale balkanske države ostaju izvan EU, uključujući i Sjevernu Makedoniju koja je privučena obećanjima o brzom ulasku promijenila čak i ime države. Pokazalo se, međutim, da je obećanje još jednom bilo ludom radovanje.
Poslije krize koja je od 2008. godinama tresla Hrvatsku, u zadnje vrijeme napokon je stabiliziran gospodarski rast. Nije tih prosječnih 2,5 do 3 posto baš respektabilan rezultat, na što upozoravaju i iz Svjetske banke ustvrdivši da ovakvim tempom Hrvatska nikada neće dostići razvijene države EU, kao i da je za tako nejak postotak ionako zaslužnije snažno ekonomsko okruženje nego pametna ekonomska politika Vlade. Gospodarskog napretka nema bez investicija. Na tom polju Hrvatska se nije pokazala kao poželjna destinacija. Osim stalnih ulaganja u turističke kapacitete, usprkos ulasku u EU nije postala privlačna velikim investitorima. Nije tome pridonio niti novac iz EU fondova iz kojih se financira najveći projekt zadnjih godina koji se realizira u Hrvatskoj – gradnja Pelješkog mosta za koji je Europska komisija osigurala respektabilnih 357 milijuna eura, ali ga realizira kineska tvrtka pa od njega slabe vajde imaju domaće ionako posrnule građevinske tvrtke. EU bi sa 101 milijunom eura trebao financirati i gradnju LNG terminala, čime bi se brojka povučenih sredstava iz EU-a popela na otprilike 2,7 milijardi eura, što bi značilo da Hrvatska barem nije u minusu s obzirom na novac koji uplaćuje u europski proračun. Ali je, treba reći, na tablici EU debelo u donjem dijelu s postotkom iskorištavanja od 25 posto, dok je prosjek u EU 36 posto. Da nije Unije, teško da bi se u državnom proračunu pronašao novac za ove projekte. Uz to, navedene brojke zvuče drukčije kada ih izgovaraju oni na vlasti u odnosu na opoziciju, i to bez razlike o kojim se strankama radi. Problem je, naime, u tome, što kad dođu na vlast uvijek govore o povučenim sredstvima, a kad su u opoziciji o realiziranim sredstvima. Prema zadnjim brojkama, realizirano je samo 21,5 posto ugovorenog novca. Na preostalih gotovo 80 posto će se morati pričekati iduće godine. Također, Vlada je prilično promašila planirana povlačenja, pa je samo u posljednje tri godine – otkad je ova administracija na vlasti – povučeno gotovo 900 milijuna eura manje od plana.
Radnici nameću kriterije poslodavcima
Nije, dakle, zlato sve što sija, pa ni ova 28. žuta zvjezdica na EU zastavi ne svijetli kako se možda izvana čini. Ulaskom u EU državljanima Hrvatske se otvorilo europsko tržište pa je došlo do masovnog odlaska u druge države, prije svih Njemačku. Problem je što u pravilu odlaze mladi i obrazovani. Odlaze oni koji bi trebali biti nosioci napretka i koji su svjesni da je bolje raditi isti posao za dvostruko pa i trostruko veću plaću u Irskoj, nego u Hrvatskoj čekati Godota koji uporno ne dolazi. Takav scenarij doveo je do nezamislivog preokreta. Donedavno se u državnu službu zapošljavalo isključivo po političkom ključu i stranačkoj sposobnosti, a privatni poslodavci ucjenjivali su radnike svjesni da na tržištu uvijek lako mogu pronaći zamjenu. Situacija se zadnjih godina stubokom promijenila. Poziciju moći preuzeli su radnici, posebno oni mobilniji mlađi kojima nije problem promijeniti profesiju ili mjesto življenja. Sada oni nameću kriterije poslodavcima pa se pokazalo da je novca za više plaće bilo i prije, ali da su ga poduzetnici radije zadržavali u vlastitom džepu. Do kuda to ide, pokazuje primjer jednog vlasnika restorana koji je suočen s manjkom radne snage poklonio konobaru automobil samo da ne ode raditi drugdje. Slična je situacija i s ostalim tranzicijskim državama poput Rumunjske, Litve, Poljske, Latvije i Bugarske, pri čemu – treba naglasiti – Hrvatska ima najgori saldo odlazaka zadnjih godina. Novi udar tek se očekuje, budući da se iduće godine za hrvatske državljane otvara austrijsko tržište koja je na ovim prostorima zbog blizine bilo uvijek na posebnoj cijeni.
Radne dozvole sve su dostupnije i ostalima na području bivše Jugoslavije, pa će i oni radije u Austriju i Njemačku, nego u Hrvatsku, gdje su znatnim povećanjem kvota za strance bili zadnjih godina rado viđeni radnici. Ideja da bi se sada već kronični manjak radne snage mogao nadoknaditi dolaskom migranata teško drži vodu, jer najveći dio njih ne pomišlja na ostanak u Hrvatskoj. Za državne financije postoji i dobar dio ove priče pa Hrvatska ima najvišu vrijednost osobnih doznaka iz inozemstva u razmjeru s veličinom gospodarstva od svih članica EU. Prošle godine hrvatski radnici su iz svijeta doznačili 2,4 milijarde eura, što je oko 4,7 posto nacionalnog BDP-a. Za usporedbu, turizam u BDP-ju doseže 20 posto.
Postoje problemi i u političkom dijelu, budući da se Hrvatska uporno pokušava domoći „schengenske zone“ u kojoj je zajamčeno slobodno kretanje roba i usluga, ali joj to nikako ne polazi za rukom i to usprkos pohvalama koje dobiva od najvećih članica poput njemačke kancelarke Angele Merkel za svoj odnos prema migrantima koji je, u najmanju ruku, nehuman. Policija je samo u zadnja dva tjedna propucala dvojicu. Nevladine udruge iz mjeseca u mjesec upozoravaju na nelegalno vraćanje – push backove – na teritorije Srbije te Bosne i Hercegovine, na što državno vodstvo uporno zatvara oči. Tu je i euro, kao tiha čežnja svake državne vlasti. Hrvatska se približava euro-zoni, a jeftin novac s često negativnim kamatnim stopama u Europi i svijetu osigurava nikad jeftinija zaduženja i rezaduženja, što je Vladi omogućilo da se pohvali suficitom u državnom proračunu, ali višak novca nije promaknuo prosvjetarima koji su krenuli u štrajk – traje već duže od mjesec dana – tražeći da se konačno ispravi nepravda prema njihovim plaćama napravljena davnih godina kada je kriza tek započinjala.
Autistična pravila EU-a
Na političkom spektru ulazak u EU imao je i negativne posljedice u odnosu na rastuće međunacionalne tenzije. EU, naime, ima prilično autističan stav po kojem kandidata kad ispuni uvjete i bude primljen u članstvo – praktički nitko više ništa ne pita, budući da se pretpostavlja da se radi o sređenoj državi u kojoj nema diskriminacije po vjerskoj, nacionalnoj ili seksualnoj osnovi. Dok je Hrvatska još bila u statusu kandidata, na svaku takvu vijest se reagiralo. Danas, međutim, malo koga briga što se, primjerice, u Vukovaru uporno ignorira primjenjivanje Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina pa se razbijaju ploče napisane na srpskom jeziku ili ćiriličnom pismo. Slično je i s medijima koji su prepušteni sami sebi i odnosima s državom koja pronalazi načine da podobnima pomogne, a nepodobne zaobiđe. A donacija i potpora koje su omogućivale demokratizaciju praktički više nema.
Što se tiče svakodnevnog života, nije se puno promijenilo. Rakija se i dalje peče, vino se i dalje radi, sir i vrhnje se i dalje prodaju na tržnicama, a stoka se i dalje uzgaja, premda uz određene promjene, jer čuvene direktive EU reguliraju gotovo svaku djelatnost, pa bi svaku od ovih trebalo prijaviti. Stoku, primjerice, više ne smijete klati sa susjedima ispred štale, nego se taj posao obavlja u klaonicama. U Zagrebu upravo kreće projekt razdvajanja otpada. Ako se ne realizira, glavni grad će platiti masne kazne Europskoj komisiji pa su građani dobili vrećice za razdvajanje papira, biootpada, plastike i metala od komunalnog otpada, premda su svi – pa i gradska vlast – svjesni da će najveći dio ionako završiti na istom deponiju. Ovima iz EU-a će se zamazati oči, a dvostruko više račune platit će ionako građani.
A birokracija? Teško je vidjeti ima li tu ikakve promjene. Dapače, broj zaposlenih raste. Najavili su ukidanje pečata, ali i ta promjena – baš kao i svaka u Europskoj uniji – teče polako. Toliko polako da vam se ponekad čini da sve zapravo stoji gdje je i bilo onog 1. srpnja 2013. godine.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera