Iz redakcije u skladište, sa intervjua na recepciju

Novinari
Odluka je izuzetno štetna i nesmotrena u vrijeme dok se svijet bori protiv pandemije korona virusa, navode izdavači (EPA)

Prije otprilike desetak godina Sandra Bašić Hrvatin, profesorica na koparskom Fakultetu za humanističke studije i jedna od najboljih poznavateljica stanja u regiji u svom sektoru, kazala je da novinare čeka vrlo teško razdoblje i da će u medijima raditi tek nekoliko odlično plaćenih urednika i novinara uz puno jeftine radne snage koju će činiti prvenstvo mladi ljudi i oni kojima će novinarstvo biti više hobi, nego profesionalan posao.

I zaista, od krize koja je započela 2008. godine stanje u hrvatskim medijima nezaustavljivo pada prema dolje i iz godine u godinu sve je teže.

Posebno se to odnosi na tiskane koji su zabilježili drastičan pad tiraže pa bi se vjerojatno puno njih i ugasilo da ne preživljava baveći se svim i svačim, prije svega organiziranjem različitih konferencija u suradnji s državnim institucijama i paničnim traženjem oglasa. Kriza je za sobom povukla i veliki broj radnih mjesta koja su zauvijek nestala pa se broj novinara na burzi mjerio u tisućama.

Novinarstvo je postalo neperspektivan posao u kojem ima mjesta isključivo za one sretne odabranike koji su često vlastitu poziciju morali pravdati slijepom odanošću zahtjevima izdavača, odustajući od temelja profesije.

Politika jedva koga zanima

Neposlušnost se strogo kažnjavala, a takvi su – kako je kazao jedan od nekad najvećih izdavača – bili „dobronamjerno upućivani u nove životne izazove“. Odnosno, dobili bi nogu i završili na burzi.

S druge strane, broj fakulteta koji studentima nude studij novinarstva znatno se povećao. Doduše, taj rast nije pratilo i povećano zanimanje za posrnulu profesiju. Istraživanja su pokazala da najveći broj studenata svoju budućnost vidi u PR-u i marketingu, a ako se već i odluče za novinarstvo onda je to gotovo u pravilu sportsko ili estradno.

Nekada elitni sektor politike jedva da koga zanima. Ako takvih i ima, obično završe u medijima preko tzv. programa SOR-a, stručnog osposobljavanja bez zasnivanja radnog odnosa koji može maksimalno trajati dvije godine uz naknadu od 3.000 kuna (400 eura) koju isplaćuje država, dok troškove prijevoza plaća poslodavac pa se često događa da ne uzimaju one koji žive u drugim mjestima.

Određeni mediji, posebno televizijske kuće, vješto koriste ovu pogodnost i masovno uzimaju SOR-ovce tretirajući ih kao „nosače mikrofona“ za uzimanje izjava od kojih onda „pravi“ novinari rade priloge.

Nakon dvije godine čeka ih ulica i bjesomučno traženje novog posla. Točnije, pridružuju se postojećoj armiji prekarijata koji se međusobno iscrpljuje na tržištu tzv. slobodnih novinara sa sve nižim honorarima koje dobivaju za svoj rad.

Valjanje u blatu i čekanje kraja

Stoga nije ni čudno da dobar dio njih u međuvremenu odustane od novinarstva i počne se baviti nečim drugim. Od relativno ugodnog i cijenjenog posla ova se profesija svela na valjanje u blatu i čekanje neizbježnog kraja.

Kao i uvijek u životu, neki su se pritom snašli bolje, neki lošije. Jedni su se okrenuli digitalnom marketingu i usavršavanju rada na društvenim mrežama, a drugi su nepovratno zgađeni napustili medije. Primjera je bezbroj.

Jedan od nekada priznatih i poznatih urednika u više dnevnih novina zadnji angažman u medijima skupo je platio, s obzirom da mu je poslodavac ostao dužan više plaća i poreznih doprinosa pa ne samo da je ostao bez kruha, nego je uz to i bio dužan državi.

Ne videći dalje smisla okončao je vrlo uspješnu novinarsku karijeru i s više od 50 godina prebacio se u – prodaju. Ali ne u neki skupo plaćeni ured maloprodajnog lanca, nego u skladište gdje prebire po igračkama koje ljudi kupuju preko interneta, a on šalje poštom ili samostalno dostavlja na biciklu.

Drugi perspektivni novinar, koji je također radio u najčitanijim dnevnicima i tjednicima, redakciju je zamijenio recepcijom, pa sad prima turiste u noćnoj šihti u jednom jadranskom gradu pokušavajući se u 45. godini priviknuti na noćni režim rada.

Ako nećeš ti, ima tko hoće

Treći, otprilike iste dobi, završio je kao vozač turističkih kombija. Točnije, nije samo vozač, nego je i turistički vodič i to često po gradovima u kojima nikad nije bio i o kojima ništa ne zna.

Ali, takvo je tržište. Tko te pita? Ako nećeš ti, ima tko hoće. Posao turističkih vodiča i inače radi sve više novinara, što ne čudi s obzirom da je – nakon državnog – ovaj sektor praktički jedini koji iz godine u godinu raste pa je sve vezano uz njega postalo koliko-toliko isplativo ako imate sreću živjeti u nekoj od „destinacija“.

Neki su se bacili u politiku tražeći kruha preko pogače, neki manično prevode trash romane za sitne pare, a dobar dio njih je jednostavno odustao i s osjećajem vlastite bespomoćnosti potonuo u depresiju.

Rijetke pokušaje da se samoorganiziraju i pokušaju napraviti slobodne medije država ne želi pomoći, radije se držeći prokušanih partnera iz mainstream izdavaštva kojima rado financijski pomažu u organiziranju spomenutih konferencija koje ne služe ničemu, nego izvlačenju javnog novca što mediji vraćaju blagonaklonim tekstovima.

Stoga danas ona poznata rečenica Josepha Pulitzera koji je tvrdio da se „novinar uvijek mora boriti za napredak i promjene, nikada tolerirati nepravdu i korupciju, uvijek se boriti protiv podilaženja svih vrsta, stalno oponirati privilegiranima i javnim pronevjeriteljima, uvijek suosjećati sa siromašnima, uvijek podupirati javno dobro, nikada ne biti zadovoljan samo objavljivanjem vijesti, uvijek biti posve neovisan i ne bojati se napasti zlo”, danas zaista zvuči, da budemo pristojni, kao neslana šala.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera