Nije problem u novcu nego u predrasudama

Veliki broj djece je van svakog prava jer nema odgovarajuće medicinske skrbi (Ilustracija)
Veliki broj djece je van svakog prava jer nema odgovarajuće medicinske skrbi (Ilustracija)

Nemam više nikakvih problema da razumijem Adija.

Imam problem s tim što drugi ljudi manje motivisani od mene se radije ne bi ni potrudili – on je taj koji se treba svima prilagođavati. (Ni sa time nemam problema – tolerancija mi je na zavidnom nivou – nego samo hoću da dočaram u čemu je fol.)

Prihvati da bi bio prihvaćen – onda nađeš i svoje mjesto. Nauči prvo sebe pa ćeš onda lako i dijete. Strpljenje je blagoslov. Svakodnevno radim na sebi u tom smislu – preteško je, ali je jedini pravi put. Ili se može živjeti kao većina populacije – glava u pijesku. Ili negdje drugo je bolje (a stalno sebe nosiš sa sobom). Sve ima svoje.

Na kraju se sve svodi na četiri stvari: (samo)disciplina, vrijeme (posvećenost), prihvatanje istine i balansiranje (naći pravu mjeru je umjetnost).

Jednostavni crteži za bolje razumijevanje

Slikovito da objasnim: Adi i dan danas (11) se najbolje izražava jednostavnim crtežima. Čiča-Gliša varijanta. Meni lično su genijalni – najjače su mi emocije koje se u tim jednostavnim crtežima mogu vidjeti ako se obrati pažnja na detalje. U tri sekunde objasni situaciju svojim jednostavnim crtežom da sve možeš razumjeti što hoće reći. Da ne povjeruješ kakvi su to detalji. Kad se od Adija zatraži i daju mu se upute onda crta po traženom modelu šta god treba ali ako ga se pusti samog da crta iz duše – crteži su jednostavno takvi.

I onda shvatim. Lako je naširoko i nadugačko objasniti – fol je u jednostavnosti.

I iskreno, bolji je od mene u crtanju svake vrste. Samo, cvrc, nema živaca za bojenje – tu mu se mora stalno davati podrška da bi uspio. A ja dobijam stalni podsjetnik koliko je ustvari teško biti u njegovoj koži. No, kao i sve, radom i sazrijevanjem sve postaje lakše i bolje.

To ja vidim i ako se fokusiram na dio da cijeli svijet to ne vidi – biću nesretna. Ali ako se fokusiram na to da smo ustvari ja i svi njemu bliski Adiju ‘cijeli svijet’ (barem u ovom uzrastu i svo dosadašnje vrijeme) – oboje smo sretni. Duuuuugo mi je trebalo da to shvatim.

Samo jedna strana priče

Odrastanje mu godi (a i meni).

Ono što nikome od nas dotaknutih ovim problemom ne godi je stalna drama vezana za obrazovanje djece poput Adija. Kao da se pretvorilo u nekakav reality show pa sve ljudi bez poznavanja ili preciznije – prepoznavanja čitave slike sude i presuđuju ko je kakav i ko šta treba da radi. Svi samo i jedino čuju svoju stranu priče.

A isključivost… To je tek priča za sebe – ili si s nama ili protiv nas. Samo još da shvatimo ko je tu ‘mi’ ustvari.

A kao što Adi pokaza, fol je u jednostavnosti – svi preduslovi postoje.

Jedino što trebamo poslušati je što nam djeca poručuju ponašanjem. I poslušati ljude koji direktno rade i borave sa tom djecom i rješenja će se odmah iznaći.

Vrijeme prolazi

Pored brojnih škola i vrtića širom Sarajeva, lijepo raspoređene postoje i četiri specijalne školske ustanove, plus novododijeljena zgrada za ranu intervenciju. Postoje i dvije specijalne srednje škole kojima je potrebna adekvatna djelimična reorganizacija.

Dugo vremena se sticajem okolnosti i nesnalaženjem nikog od uključenih aktera: roditelja, struke, nadležnih u situaciji u kojoj smo se iznenada našli nismo uspjeli organizovati. Ali to vrijeme prolazi.

Ovdje nije problem u novcu nego u predrasudama i pogrešnim fokusima i interesima. Prava svi znamo, hajdemo malo izvršiti i obaveze.

Izvor: Al Jazeera



Više iz rubrike BLOG
POPULARNO