Zamislite da se u Hrvatsku vrate svi Srbi

Hrvatsku je devedesetih napustilo 200.000 Srba u Oluji i još toliko prije i poslije nje - otprilike dva Splita ili pola Zagreba (Arhiva)

Zamislite da u Hrvatsku odjednom dođe živjeti 400 tisuća ljudi?!

I to ne nekih Filipinaca da rade u posrnulim brodogradilištima. Ili Indijaca da spašavaju što se spasiti može u građevini. Ili Somalijaca da po ulici prodaju švercane kineske satove. Ne takvih koji nemaju veze s našim običajima i navikama, s našom kulturom i civilizacijom, ma kakve one bile, pa da im trebaju desetljeća za ono što se često krivo naziva integracijom u društvo.

Ne mislim na njih. Ne mislim ni na Sirijce niti na Afganistance. Njih, uostalom, ovdje posljednjih mjeseci čekaju pendreci i meci, a ne azili i prihvati. 

U ovom tekstu govorim o onima koji su živjeli u Hrvatskoj. Koji znaju što je bogata slavonska zemlja. Mislim na one koji se po Baranji snalaze kao u rodnoj kući. Mislim i na one kojima Banija nije robija. Na one kojima Kordun teče žilama brže od onih slunjskih slapova. Na one koji se u Lici ne osjećaju kao zebra na Brionima. Govorim i o onima kojima je sasvim ugodno na ljetnih plus 45 u Kninu, baš kao i na zimskih minus 15 plus bura. Da ne spominjemo sve rođene Zagrepčane, Splićane, Riječane, Osječane…

Zamislite da takvih 400 tisuća dođe živjeti u Hrvatsku. Da se njih, recimo, 100 tisuća želi zaposliti. Zamislite samo što bi se dogodilo s turizmom, s industrijom, s građevinom, s cestogradnjom, s proračunom… U Hrvatskoj bi, na kraju krajeva, opet živjelo više od četiri milijuna ljudi. I to znatno više.

Znamo svi da se to neće dogoditi

Zamislite to!

Demografi bi procvjetali. Sve stare pesimistične izračune bacili bi u smeće i ponosno pričali o novim trendovima. Oni poduzetnici, koji su sada manji od makovog zrna pred ćudljivim radnikom kojeg ne mogu potjerati jer će teško naći drugog opet bi se razbahatili, političari bi se natjecali koji je od njih zaslužan za ovaj rast kojem bi neinventivni novinari tražili pridjeve kako bi ga što ponosnije opisali, pa bi neki stranac u kakvim njemačkim ili engleskim novinama sve skupa nazvao “hrvatskim čudom”, a oni bi prihvatili i pisali panegirike pitajući se je li za sve skupa zaslužan Luka Modrić i njegovi “vatreni”, mudri potezi Ministarstva za demografiju, visprenost predsjednice Kolinde Grabar Kitarović koja se u međuvremenu izgrlila s pola svijeta, ili nešto četvrto.

Bilo bi to baš dobro. Kad bi se dogodilo. A neće. Znamo i vi i ja da neće.

A neće zato jer su tih 400 tisuća – točnije bi zapravo bilo reći hiljada – Srbi!

Toliko ih je, naime, otišlo i “otišlo” iz Hrvatske devedesetih. Dvjesto hiljada u Oluji još dvjesto prije i poslije nje. Otprilike dva Splita. Ili pola Zagreba.

Toliko ih više nema da se broj Srba s nekad konstitutivnog naroda sveo na zanemarivu manjinu od nekoliko posto kojoj je i danas u Hrvatskoj mjesto uz peć. Tamo gdje su nekad po selima sjedile bake, dok su muški za stolom raspravljali o bitnim stvarima. 

A šta bi bio Subašić da ne zna braniti?

Već je i sama ideja spomenuta na početku teksta skaradna. I za spomenute demografe, i za poduzetnike, i za političare.

Istina, zvala je politika, ona Tuđmanova, njih natrag, ali držeći iza leđa ne samo figu u jednoj ruci, nego i batinu u drugoj. Nikad nije bilo istinske volje da se vrate što se najbolje vidjelo na samom terenu prilikom prvog susreta s institucijama, da o činjenici da priličan broj ratnih zločina koje su počinili pripadnici hrvatskih snaga nikada nije istražen i procesuiran. Stotine ljudi koji su smogli snage vratiti se na svoje i dalje živi bez struje i to – kakav blesavi apsurd! – kao zemljaci onoga koji je ponosan na srpski rod i hrvatsku domovinu izumio istu tu izmjeničnu električnu energiju. 

Premda su od rata prošle 23 godine oni, ti hrvatski Srbi, i dalje predstavljaju problem. Potencijalnu napast. Grešku u sistemu koja funkcionira samo ako su poput nogometnog golmana Danijela Subašića, pa brane kao ludi, a i iz usta im ne izlazi ništa drugo osim stalnog potvrđivanja pripadnosti većinskom narodu i većinskoj vjeri.

A što bi bilo da Subašić ne zna braniti, pametno se u nedavnom tekstu zapitao književnik i novinar Jurica Pavičić. Ništa. Bio bi Srbin. Običan. Teško zaposliv i rado vrijeđan.

Da živi u Kninu vjerojatno bi po važećem prešutnom dogovoru otišao danas s familijom na more kako bi izbjegao sve ono što se događa na obljetnici Oluje. Bio bi zapravo poput one babe. Tu je, ali ga nitko ne vidi. Ili se barem pravi da ga ne vidi. Takvi bi radije da Hrvatska i propadne, nego da se odjednom ovdje pojavi sva ta sila ljudi kojoj, da završimo ovu ionako znanstveno-fanstatičnu priču, tako nešto ne pada na pamet. 

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera