Ovog avgusta se navršilo deset godina od smrti publiciste i novinara Ejuba Štitkovca (1947-2008), jednog od rijetkih istinskih prijatelja koje sam stekao u Beogradu. Upoznao nas je kolega Velimir Ilić 1992. godine ispred Doma sindikata, tačno preko puta Borbe. Njegova Svjetlana će nam potom svakog Bajrama peći baklave…
Ejub je u Borbu došao nešto ranije, iz Radio Jugoslavije, u kojoj je istinski jugoslovenskog bilo sve manje, a sve više naopako shvaćenog jugoslovenstva, odnosno zapjenušanog srpstva, koje će, kako će se ispostaviti, glave doći ne samo drugim južnoslovenskim narodima, nego i samim Srbima…
Borba i, kasnije, Naša Borba, naravno, bili su trn u oku vlastima, jer su otvoreno propagirali vrijednosti koje su režimu Slobodana Miloševića bile strane: humanizam, pacifizam, jednakost, pravdu, tržišnu ekonomiju, demokratizaciju, slobodu…
Kada su ugašeni najprije Borba (1995), a potom i Naša Borba (1998), Ejub će preći u Deutsche Welle i za taj radio iz Beograda izvještavati do kraja života. Ja ću pjeći u Blic, gdje ću ostati bezmalo 20 godina.
Jugosloven, Bošnjak, musliman
Ali, upravo te 1998. godine intenziviraće se druženje sa Ejubom i njegovom porodicom. Na njegovo insistiranje, preselit ću se iz jednog suterena u Naselju “Braće Jerković” na Novi Beograd, u mali stan Ejubovog kuma, univerzitetskog profesora Šahina Mandala. Ejub će se svojski založiti da zajedno okrečimo stan, sam je hoblovao parkete, a na kraju je donio i dvije male kornjače za akvarijum moje ćerke. Nije to ništa, govorio je. Mi smo Bosanci svoji i treba jedni drugi da pomažemo.
Zašto sve ovo pričam? Zato što je Ejub bio ljudina iz uboge i ratom postradale Žepe. Zato što je bio i Žepljak, i veliki Jugosloven, i veliki Bosanac, i Bošnjak, i musliman. Prije nego što je završio orijentalistiku (arapski jezik i književnost) na beogradskom Filološkom fakultetu, završio je i Gazihusrev-begovu Medresu u Sarajevu, pa je stigao i da bude imam u Sloveniji i Hercegovini.
Pronašao se i ostvario u novinarstvu i publicistici. Zajedno smo patili i zbog krvavog raspada domovine i teških zločina u Bosni i Hercegovini i drugdje, čudeći se kako je nekome na pamet palo da tu zemlju oslobađa od samih Bosanaca i Hercegovaca. Zajedno smo sačekivali i “Tomahavke” iz Avijana koji su prelijetali tik iznad krovova novobeogradskih solitera…
Deset godina je prohujalo otkako ga je na Bežanijsko groblje ispratilo sve što je u srbijanskom novinarstvu nešto značilo. Ostavio je Ejub iza sebe brojne tekstove i analize, u pisanoj formi i kao fonozapise za radijske programe. Bio je najbolji poznavalac prilika na Bliskom istoku i, uz Boška Jakšića iz Politike, najbolji spoljnopolitički komentator.
Šta simbolizira ‘Zlovrh’
Mnogi će ga se, međutim, sjećati po knjizi pjesama Slovo o Žepi, od kojih je najkraća bukvalno prepisana sa jednog bosanskog stećka:
Stadoh boga moleći
nikom zla ne misleći
i ubi me grom.
Drugi se sjećaju njegove knjige Različiti putevi do Boga, u kojoj insistira da je Bog jedan, a da su samo putevi do njega različiti. Treći pamte njegovu Duhovnu stranu Amerike i prvi i jedini roman koji je istovremeno objavljen i u Sarajevu i u Beogradu – Zlovrh.
Povodom izlaska iz štampe ove dvije knjige, sa Ejubom sam 2005. godine napravio intervju za sarajevski Walter upravo sa naslovom ovog spomenara: “Heroj je onaj ko ne ubi, a mogaše“. I dok Duhovnu stranu Amerike karakteriše autorova zapitanost kako je moguće da najreligioznija zemlja svijeta sa 97 odsto vjerujućih šalje svoje vojnike da bezdušno ruše sakralne i druge spomenike jedne velike civilizacije kakva je bila Persija (vojna intervencja SAD-a u Iraku), druga je knjiga sa imenom najvišeg vrha iznad Žepe – Zlovrha, zapravo simbol zlosrećne sudbine bosanske zemlje i njenih ljudi kroz tamu vijekova.
Zato je Ejub i imao veliku želju da se ta velika priča o Bosni i njenom stradanju, od stećaka i bogumila do posljednjeg rata devedesetih, sa brojnim elementima autobiografskog, najprije objavi u Sarajevu iako je već imao dogovor sa Dan-grafom, koji izdaje nezavisni dnevni list Danas, da pokrene ediciju Bosanska knjiga u kojoj bi se objavljivali radovi Bosanaca koji žive u Srbiji…
Zvuči nadrealno, ali mu je to bilo naročito važno.
Onaj koji je tražio oprost
Bilo je to tri godine prije nego će Ejuba napasti i odnijeti opaka bolest.
Ostao je njegov Zlovrh, ispisan jezikom kojim njegovi Žepljaci govore i pokušavaju da odgonetnu sve tajne koju kriju stećci, vlastito islamiziranje, koje je stiglo sa Osmanima, ali i novije zapitanosti koje je donio komunizam, a potom i raspad Jugoslavije, u kojem ni Ujedinjeni narodi cijelog svijeta nisu mogli spriječiti nova krvoprolića.
Ostala je ova rečenica sa kraja romana, kada se, poslije svih ratnih strahota, susretnu Bošnjak iz Žepe sa komšijom Srbinom iz Borika i razgovor završe Ejubovim riječima, koje izgovara glavni junak Hilmo, sin Abdurahmanov: “Heroj je onaj ko ne ubi, a mogaše…” Ako je tačna ona latinska “nomen est omen”, onda i samo Ejubovo ime ponajbolji svjedoči o tome kakav je čovjek bio.
Ejub je muško ime arapskog porijekla i označava onoga koji je tražio oprost. Jedan od poslanika nosio je ime Ejub. U Bibliji se spominje kao Job, koji je postao sinonim za sve ljude koji pate zbog nepravde. Priča o Ejubu stoga je i priča o Jobu, najklasičnija priča o vjerovanju u pravedniji svijet.
Upravo takav je bio kolega i veliki prijatelj Ejub Štitkovac. Zato sam i siguran da nas, eto, već deset godina gleda sa nebesa, iz jedne od najljepših dženetskih bašči, u kojoj piše neke nedovršene rukopise o zemaljskom životu prepunom trpljenja.
El-Fatiha, prijatelju.
Izvor: Al Jazeera