Sjećam se kao dijete da sam sa roditeljima svake godine 15. avgusta išao na Stup u katoličku crkvu na proslavu praznika Velike Gospe. Mati bi uvijek ponijela kolače u kutiji, bratu i meni bi obukli najnoviju garderobu i pravac – Stup. A tamo masa ljudi ispred crkve, žene u narodnim nošnjama, neke žene u crnom za koje nam je majka pričala da još uvijek nose crninu zbog kraljice Katarine. Nakon mise, narod bi se razmilio po obližnjim parkovima, kafanama i svuda gdje se moglo makar malo sjesti i zasladiti sa onim što se ponijelo od kuće.
U to doba su neki Stup zvali i Mali Rim, jer je uglavnom bilo katoličko življe za koje kažu da su tu neki od daleke prošlosti a neki su doseljenici najčešće iz Hercegovine u potrazi za poslom i boljim životom.
Kao i u cijeloj Bosni i Hercegovini, rat je puno toga upropastio. Neki ljudi su otišli, neki su u bescjenje prodavali svoje kuće i odlazili negdje odakle su nekada davno došli u Sarajevo. Neki su ostali. I dan danas žive na Stupu i dijele sudbinu stanovnika Sarajeva i Bosne i Hercegovine. Vjerovatno je i nacionalna struktura uveliko promijenjena ali Stup još uvijek slovi kao naselje sa najvećim brojem katolika na jednom mjestu.
Sport način da se ljudi ujedine
I otišao sam baš da vidim kako se na Stupu doživljavaju i gledaju utakmice reprezentacije Hrvatske. Obišao sam cijelo naselje da vidim ima li kakvih obilježja ispred kuća, kakvo je raspoloženje pred finalni susret u Moskvi? I vidio sam ljude koji žive svoje živote, sa komšijama i susjedima, ljude kojima nacionalnost nije profesija. Nigdje nisam vidio obilježja susjedne nam države, nigdje nekog čudnog nacionalnog naboja kao u nekim drugim mjestima Bosne i Hercegovine. Vidio sam čovjeka u dresu reprezentacije Hrvatske kako sjedi sa svojim društvom u kafani i nikome nije njegov dres za čuđenje ili ibret, što bi mi rekli.
Sport je način da se ljudi ujedine, da zajedno navijaju, da zajedno bodre svoje miljenike. Samo kod nas je sport postao ratno bojište, kod nas je sport prizivanje slika iz prošlosti i veličenje nekih koji bi svuda bili na smetljištu istorije. Kod nas je sport postao nešto puno veće, a Svjetsko prvenstvo je postalo teren na kojem liječimo svoje frustracije, miješamo fudbalere sa ratnim zločincima, ideologe zla sa momcima kojima je jedina briga kako da se odmore u krugu svojih najmilijih nakon prenapornog i prezahjevnog Svjetskog prvenstva. I utakmica polufinala sa Engleskom je pokazala koliko smo se radovali, koliko smo navijali za naše susjede i koliko mi obični ljudi zanemarujemo razlike koje nam se gotovo svakodnevno nameću.
Igra i komšija Novak Đoković
Ostalo je još par sati do najveće utakmice u istoriji Balkana. Zato budimo ljudi, uživajmo u najljepšoj sporednoj stvari na svijetu. Uživajmo u dobrom fudbalu, lijepim potezima i ne zaboravimo da u finalu igra mala zemlja sa svega 4,5 miliona stanovnika. I to neka nama svima bude za nauk, da i brojčano mali narodi mogu napraviti velike stvari. I kao što sam već napisao u jednom status na facebooku, vi ste momci za mene već svjetski prvaci. Svjetski prvaci u želji, borbenosti, patriotizmu, vjerovanju, hrabrosti i drugarstvu. Malo kod od nas razmišlja da su ti momci već preko mjesec dana zajedno, da zajedno liječe i boli i umor, i dijele i nade i radosti.
A danas finalni meč na Wibledonu igra i naš komšija Novak Đoković. Pa kako je moguće da postoji ljepša nedjelja svakom normalnom ljubitelju sporta?
Zato sretno u finalu naši susjedi!
Sretno u finalu dragi Novače!
Pokazali ste svijetu da mi na Balkanu nismo samo divljačka plemena, nego da igramo i najbolji fudbal, tenis, košarku, rukomet, vaterpolo, da smo dobri atletičari, skijaši, da smo dobri sportisti. Pokazali ste da ovaj prostor nije samo dom ratnih zločinaca i zlikovaca, nego i prostor vrhunskih sportista i vrhunskih sportskih džentlmena. I vi ste najbolji ambasadori svojih država. Na vas se trebaju ugledati i političari koji i dan danas na neki način nastavljaju rat samo drugim sredstvima.
U cijelom Sarajevu, gotovo svaki ugostiteljski objekat ima veliki ekran. I svi su naveče puni navijača i ljubitelja fudbala. I svi prate utakmice bez ijednog i najmanjeg incidenta. I zajedno slave pobjede. Tako je i danas.
A Sarajevo je još jednom pokazalo da je veliki grad.
Grad u kojem ima mjesta za sve fine i dobronamjerne ljude.
I grad koji će se sigurno danas radovati pobjedi naših susjeda i našeg komšije.
Sretno!
Izvor: Al Jazeera