Krajolik koji se može nazrijeti prilikom vožnje na potezu Ljubinje – Trebinje i nije nešto što plijeni posebnu pažnju. Reklo bi se, tipično hercegovačko tlo, bez puno rastinja i zelenila, sa dosta razbijenim tipom naseljenih mjesta za koja se stiče dojam da i nisu značajnije naseljena. Ipak, desno od puta, i to na mjestu oštrog cestovnog zavoja, smješteno je selo Kotezi nakon koga se lagano spušta ka ravničarskom dijelu Popovog polja i, dalje, Trebinja.
Ni Kotezi se ne doimaju pretjerano naseljenim mjestom. No, pogled ka ovom selu privuče i nešto što, u prvi mah, izgleda kao kamena kula. Ni kada vam se kaže da je riječ o džamiji, niste potpuno uvjereni u to. Tek kada se uzanim putem provezete kroz dio sela i gotovo kozjom stazicom propnete do objekta, zaista ćete vidjeti da se radi o džamiji i to džamiji Muje Kotezlije koja je, barem tako kaže narodna tradicija, najstarija džamija u cijeloj južnoj Hercegovini.
Lijepa a sablasno pusta
Mora se priznati da prizor na licu mjesta izaziva podijeljene emocije. S jedne strane, jasno je da se svojevremeno radilo o itekako lijepom i s mjerom izgrađenom objektu, ne tako velikih dimenzija (otprilike 8 x 10 metara), koji se savršeno uklapao u ambijent hercegovačkog krša i nudio prijeko potrebnu, kako duhovnu, tako i fizičku okrijepu i utočište. S druge strane, sve prisutnije rastinje koje obuhvata ostatke džamije, ruševne zidine okolnih objekata te kamenice koje doslovno vise po cijeloj džamiji su nešto što čitavom zdanju, odnosno ostacima nekadašnjeg zdanja, daju dodatno tmuran i neugodan osjećaj.
Teško je sve to razumjeti, posebno s obzirom na činjenicu da ispred džamije Muje Kotezlije u Kotezima stoji zvanična tabla na kojoj je ispisano nekoliko generalija o historijatu objekta te naveden podatak kako je u pitanju nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine. I zaista jeste. Na listu nacionalnih spomenika ova džamija uvrštena je prije skoro 15 godina, tačnije u oktobru 2003. godine, i džamija, i niz pratećih objekata uz nju – mekteb, dvije čatrnje, harem uz džamiju te ogradni zidovi.
Kotezi, selo sa bogatom historijom
Uglavnom, džamiju je sagradio Mujo Kotezlija, čovjek o čijem se porijeklu pouzdano teško može mnogo toga znati. Vjeruje se da je ukopan u mezaru uz samu džamiju te da je bio jedan od uglednijih lokalnih ljudi. Dolaskom Osmanlija u Hercegovinu, on je u ime Sultana dijelio Popovo polje, tada državno vlasništvo, stanovnicima a od poreza je uspio sagraditi džamiju i uz nju mekteb. O vrlo bogatom historijatu Koteza svjedoči i stara nekropola stećaka u ovom mjestu te brojni napisi o ljudima različitih zanimanja i profila koji su kroz davne generacije živjeli i djelovali u ovom hercegovačkom selu.
Trusne i uvijek nestabilne društveno-političke prilike na ovim prostorima nerijetko su uzimale danak i ostavljale traga i na vjerskim objektima. Tako je džamija Muje Kotezlije značajnije oštećena u doba hercegovačkog ustanka (1875-1878), kada je ponajviše stradao njen krov. Konačno, 1942.godine skinut joj je krov koji je, po svjedočenju očevidaca, odnešen i postavljen na privatnu štalu. Tom prilikom je porušena i zgrada mekteba zajedno sa stanom za muallima u njoj. Inače, u godinama pred Drugi svjetski rat u ovoj džamiji službovali su Mehmed ef. Merzić, Ali ef. Zlomužica, Husein ef. Miljanović i još neki imami, a zabilježeno je i to da je, obilazeći hercegovačke džemate 1939.godine, namaz u džamiji u Kotezima predvodio lično i tadašnji reisu-l-ulema, Fehim ef. Spaho.
Stotinjak metara niže od džamije nalazi se i crkva. Zanimljivo je da je to zemljište uvakufila Munla Hodžić a tadašnje vakufsko povjerenstvo u Ljubinju, fetvom ef. Durića u Ljubinju i Bosarića u Stocu, dalo je dozvolu za izgradnju crkve.
Uz džamiju, u Kotezima su u Osmansko doba građeni i drugi objekti poput kula, čardaka, čatrnja i drugih stambenih jedinica u vlasništvu Bubića, Burina, Ćatića, Hodžića i drugih rodova.
I službeno „ruševina“
Danas sve to djeluje i izgleda sablasno i ruševno. Iako bliži Ljubinju, Kotezi su administrativno-pravno dio opštine Trebinje. Interesantno je da je, kako saznajemo, u katastarskim knjigama džamija uknjižena kao „ruševina“ a dimenzije zemljišta koje joj je nekada pripadalo uveliko su umanjene.
Dok se nadležne državne institucije koje su je i proglasile nacionalnim spomenikom – premda to nekada zna djelovati vrlo ironično i neozbiljno – ne odluče da napokon učine nešto i ovo vrijedno zdanje koliko-toliko spase od totalnog urušavanja i propadanja, do tada će tek rijetki prolaznici svratiti, čuditi se i uzdisati. Poneko će možda spustiti čelo na tle u skrušenoj molitvi a svi će biti, najblaže rečeno, zgroženi.
Nažalost, ni razgovor sa ponekim od lokalnog stanovništva – Bošnjaka u Kotezima već dugo nema – neće uliti neku nadu. Naprotiv, uslijediće kazivanja kako se sve češće dijelovi zidina urušavaju.
A još su itekako uočljivi obrisi džamije, posebno munara koja je u ponajboljem stanju, sa sačuvanim krovom i unutrašnjim stepenicama. U životu je i mihrab sa jasno uočljivim molitvenim prostorom te sofama u predulazu džamije.
Ipak, ne bude li što skorije konkretne inicijative i akcije, džamija Muje Kotezlije mogla bi postati, ne samo ruševina, nego prava kamena gromila.
Nadat je se da se to neće desiti jer, kako kažu, nada posljednja umire.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera