Prije tri godine moja generacija je slavila dvadeset i pet godina mature. Kao nekada našli smo se ispred Prve gimnazije.
Na početku slavlja restoran je bio pun, razmjenjivali smo informacije jedni o drugima, pričali smo o sebi, našim porodicama. Nevjerovatno je kako su uvijek na proslavama prisutni oni koji su svoje živote nastavili živjeti u Kanadi, Americi, Velikoj Britaniji…, a najćešće ne dođu oni koji žive u Sarajevu.
Kako je noć odmicala restoran se praznio i na kraju za jednim stolom ostalo je nas desetak. Kako je noć odmicala mi smo postajali sve mlađi i mlađi i udobno smo se smjestili u one školske, bezbrižne, dane u kojima je Ćenta, nezadovoljan ocjenom, pred profesoricom matematike, pojeo svoj kontrolni rad, a Nataša umjesto, planom i programom propisanim lekcijama iz Engleskog jezika, odlučila recitovati Madonine pjesme. Vješto smo lagali kako se nismo puno promijenili, mada vrijeme tijelu nije najbolji saveznik, ipak, u jednom smo bili u pravu – nismo se promijenili kao ljudi, zadržali smo iste vrijednosti, čak nas ni ono zlo od devedestih nije razdvojilo.
Razišli smo se rano ujutro i vjerovatno bi se, ponovo, vidjeli na proslavi tridest godina mature, da Mirza nije, nešto kasnije tog jutra, napravio Viber grupu i posalo poruku: „Raja, bilo mi je prelijepo, sve vas puno volim. Neka nama nas.“, i tako je počelo….
Počeli smo se, zahvaljujući Mirzi, ćešće družiti. Počeli smo u pravom smislu riječi dijeliti naše živote jedni sa drugima. Imamo u raji tri razvoda i dva nova braka, imamo i djecu raznih uzrasta. Mirza je u ove naše tri godine druženja dobio sina, e samo da znate kakva je ljubav rodila naše najmlađe dijete u raji. Imamo i samohrane majke, nevjerovatne borce, ali uvijek nasmijane. Imamo i zetove strance, koji čak pošalju žene u Sarajevo i kažu:“ Hajde idi, napuni baterije, pa se vrati“.
Najpotpuniji ljeti
Najpotpuniji smo u toku ljeta. Tada, mada u različitim terminima, dolaze oni koji su samo geografski daleko od Sarajeva, a ustvari uvijek u njemu. Oni, koji u Sarajevo dođu da obiđu svoje roditelje, ali iznad svega da bi se vratili svom biću, spojili one kockice koje nedostaju i opet, barem na kratko, imali onaj život koji im nedostaje. Sa njima i ja se vratim svom životu i sve, nekako, bude na svom mjestu, sve bude baš onako kako je trebalo biti…
Sinoć smo se opet okupili, okupio nas je naš Mirza i Nadirin rođendan. Dado nam se pridružio negdje iza pomoći. Sinoć je došao iz Amerike, nije mu smetala ni promjena vremenske zone, jer ona sarajevska vremenska zona se ne mijenja.
I opet smo se smijali do suza, opet smo bili mladi.. Naprosto je nemoguće ne dotaći se onih ratnih godina, ali i o njima smo pričali kroz smijeh, čisti, bez mržnje. Pričali su, Dado i Mirza, o novim uniformama koje su dobili, čini mi se 1993. godine, kada su već svi bili toliko mršavi, da su na svima, a čini se najviše na Raki pantalone stajale kao čakšire, pa su na jutarnjoj smotri svi više ličili na članove folklornog društva, nego na vojnike. Pričali smo o onima koji više nisu sa sama i o Zvonki je koji nas je, prerano, napustio odmah poslije rata.
Pričali smo o Resku i njegovom ranjavanju. O Germi, Kikiju, Edi, Saši, Melisi, Keketu, Harisu..
Pričali smo o ljubavima, onim mladalačkim, naivnim, a lijepim. O policijskom satu i hapšenjima. Pričali smo o nama…
Naše fotografije stigle su do Francuske, Amerike…do onih koji sinoć nisu bili sa nama.
Potpunije jato
Sinoć, bolje reći, jutros, dugo smo se grlili na rastanku. Jedva smo se rastali, a Mirza je, opet, rekao: „Neka nama nas i šta vas briga vi ćete sada spavati, a moje dijete se budi za dva sata sa pjesmicom plavi pauk, žuti pauk… daj tata gitaru…“
Volim ljeto, meni, najljepše godišnje doba. Volim ljeto jer tada Mirzino jato bude potpunije, dođu nam svi oni koji svoje prethodne mjesece žive za mjesec dana u Sarajevu. Dođu nam da se poprave, dođu nam da se i mi popravimo i sklopimo mozaik naših života.
Nikada im nisam rekla, da meni, eto, dođe da otkažem sve letove, zatvorim sve aerodrome, zatvorim sve puteve, samo da onaj osjećanj vraćanja sebi što duže traje…
Često ponovo, po ko zna koji put, pogledam seriju „Vratiće se rode“. Ko je ovu seriju gledao sjetit će se rečenice:“ Svako ima svoju Marinu“, a ja znam da svako od nas ima svoje Mirzino jato.
Izvor: Agencije