Ljudski život omeđavaju svjetska prvenstva u fudbalu. Doživjeti, pregledati, prokomentarisati, nauživati se dvocifren broj Svjetskih jedno je od temeljnih životnih postignuća i esencijalnih iskustava za onoga ko voli loptu.
Sretnici se neće zaustaviti prije nekih 17 ili 18 ispraćenih, a rijetkima se smiješi epitet metuzalema koji će zapamtiti 20 svjetskih nogometnih šampionata u svom vijeku, da parafraziramo još jednog ljubitelja lopte i pisane riječi, Aleksandra Hemona. Evo mojih 12.
Rođen sam one godine kada je svoje posljednje Svjetsko osvojio najveći svih vremena, Edson Arantes do Nascimento. Peleov tim u kojem se isticao i brko Rivellino, i „umjetnički“ i efikasni Brazil zabio je u Meksiku svojim protivnicima 19 golova, koje sam vidio tek mnogo godina kasnije, malo u crno-bijeloj tehnici, malo u coloru.
Lagao bih kada bih rekao da se sjećam Njemačke 1974. Ali sam prije mnogih drugih stvari u životu naučio gdje se nalazi Zair kojem je moja tadašnja domovina zabila devet komada. Možda nisam znao brojati kako treba, ali sastav Jugoslavije sa Šurjakom, Katalinskim, Marićem, Oblakom, Petkovićem, naravno Džajom, Karasijem, Bajevićem, Bogićevićem, Hadžiabdićem… je i malo dijete moralo znati.
Ulazila su, istina nešto teže, u moje uho i čudnovata holandska prezimena Rensenbrink, Rep, (braća) Van De Kerkhof, Neskens i, ono najvažnije, Krojfovo. U istorijskom sudaru Istočne i Zapadne Njemačke vjerovatno sam navijao za Istočnu (a navijao bih i danas), ali je ipak, na žalost, pokal od pet kila čistog zlata podigao „Kaiser Franc“. U ekipi koju je predvodio Beckenbauer, moje simpatije mogle su ići na stranu samo dvojice ljudi, ljevičara Paula Breitnera i tragičara Gerda Milera.
Grč zbog Miljanića
A onda dolazi Argentina, moje prvo pravo Svjetsko. Majica sa maskotom Gauchitom na koju sam bio posebno ponosan. Sakupljanje sličica zbog kojeg mi je i danas mrzak tada rezervni golman Španije, Arconada. Njega mi je neko stariji i lukaviji uvalio u zamjenu za poznatijeg i popularnijeg (ko bi se još njegovog imena sjetio) Argentinca ili, možda, Holanđanina.
Da, ponovo ti Holanđani i ponovo drugi. Jer prvi nije mogao biti niko drugi do Mario Kempes i njegova „kosata“ družina čiji je tvorac bio Luis „Car“ Mennoti. Ni tada a bogami ni sada mi ništa ne znače priče o tome da je Argentina kao domaćin (predvođena vojnom huntom) morala pobijediti. Argentina je tada imala nešto što ni ova sadašnja Argentina sa Messijem nema. Razlika dovoljna za svjetskog prvaka.
Španiju 1982. sam već dočekao sa blagim grčem u želucu jer je valjalo odgledati tri utakmice Miljanićeve Jugoslavije, mučenje sa Sjevernom Irskom, krađu danskog sudije Sorensena protiv domaćina i pobjedu iz penala protiv Hondurasa. Kad smo ispali zbog gol razlike, nekako sam se spontano prešaltao da navijam za Francusku.
I skoro do suza me dovelo šokantno polufinale sa Njemačkom, vraćanje upornih Švaba sa 1:3 u produžecima i pobjeda golom grubijana Hrubescha na penale. Naravno, u finalu sam prvi put (ali ne i posljednji) navijao za Italiju i Paola Rossija, vedetu tima koji se na mala vrata, sa tri neriješene utakmice, uvukao u završnicu i onda položio na pleća velikane, Argentinu (sa mladim Maradonom), Brazil (sa doktorom Socratesom, Zicom i Falcaom) i Njemačku (sa Rumennigeom i Schumaherom). Prvo Svjetsko sa 24 reprezentacije kao rana najava komercijalizacije fudbala.
Piksi i Hadžibegić
Meksiko 1986. se pratio sa smanjenim uzbuđenjem jer Jugoslavija opet nije išla na smotru najboljih, a i u tinejdžerskim godinama mozak privremeno pogubi kompas i zanemari životne prioritete. Osim „Božje ruke“ i „Božje šetnje“ kroz englesku odbranu, pamte se i Negreteove škarice, pamti se i Belgija sa Scifom koja je dogurala do polufinala, standardno dosadna i uporna Njemačka koja je izgubila još jedan meč za prvo mjesto i Brazil koji, kao da se šalio sa svojim protivnicima, dok se Francuska nije na penale našalila sa njima.
I ovo Svjetsko je morala uzeti Argentina jer je postojao samo jedan igrač na tom prvenstvu, Diego Armando Maradona.
Kao posljednja generacija zajedničke JNA, one JNA koja još uvijek nije počela uništavati zemlju i ljude koji su je stvorili, Italiju 1990. sam dočekao u sivomaslinastoj uniformi. I valjda prvog dana prvenstva zbrisao na redovno odsustvo kako bi se posvetio kombinaciji lopte i blagog alkoholiziranja.
Mijenjalo se tada sve oko mene, mijenjao se i moj mikro svijet, raskivan je četrdesetpetogodišnji sistem na kojem je počivao taj svijet, nebo se mračilo pred oluju, ali moje drugove i braću iz bezbrižnih srednjoškolskih godina zanimalo je jedino može li Švabo Osim odvesti jugoslovenski dream team dalje od grupne faze.
To „dalje“ nismo smjeli zamišljati: nezamisliva je bila pobjeda nad Špancima, bezobrazni Piksijev dribling na petercu, urnebesno slavlje i kolone vozila na ulicama Sarajeva (i samo Sarajeva), pa Piksijeva prečka, Ivkovićevo hvatanje žive lopte Maradoni, Hadžibegićev penal koji nisam smio gledati, pa čak i to da će na kraju igre opet pobijediti Nijemci. Nakon čega se i sve raspalo. I više ništa nije bilo nezamislivo.
Atipični junaci 1994.
Jedan moj drug, u trenucima očaja ili sarkazma poznatog samo ljudima koji su preživjeli opsadu Sarajeva, rekao je da je morao izbiti rat čim su domaćinstvo Munda dobile SAD-e, država koja nema nikakvu fudbalsku tradiciju. Svjetsko sa najviše gledalaca po utakmici imalo je svoje pratioce i u zemlji koja je krvarila i u kojoj nije bilo bazičnih uvjeta za život, iako su tzv. „plavi putevi“ omogućili dašak normalnosti upravo u vrijeme kad se lopta vrtila po američkim gradovima.
Možda najčudnije moderno svjetsko imalo je svoje atipične junake, Balkance, Bugare predvođene „Isusom“ Hristom Stoichkovim i Rumune sa komandantom Hagijem te Šveđane koji još nisu imali Ibrahimovića ali jesu golmana talijanskog prezimena i čudesnih reakcija, Ravellija. Konačno, za mene najdosadnije finale ikad i pobjeda najbezbojnijeg Brazila ikad, onog Romarijevog.
Prvo poslijeratno Svjetsko bilo je i prvo koje smo u novinama za koje sam tad radio komentarisali sa najvećim poznavaocem, Štrausom Osimom, čovjekom koji cijelu noć (i cijeli dan) može pričati o fudbalu i koji je na pitanje ko je favorit za prvaka, osim Brazila, odgovorio „Francuska ima izuzetan tim“. I sve je rekao.
Te 2002. godine sam uplivao u brak sa ženom mog života, a mundijal je po prvi put podijeljen na dvije zemlje (što je rečenica kao prepisana iz serije „Grlom u jagode“), ali unatoč daljini Koreja i Japan nam nikad nisu bili bliže. Domaćinsko čudo opet je proradilo, Japan do nokaut faze, a Južna Koreja i dalje, preko Italije i Španije do polufinala i Njemačke.
Na stadionu u Seulu se skupilo, što bi rekao doajen sportskog komentatorstva, pokojni Vladanko Stojaković, „oko 65 hiljada dinara“, ali „srce malo nije izdržalo“, i brkati Voeller odveo je Nijemce u još jedno izgubljeno finale. Turska je igrala ulogu Hrvatske, čuda sa svjetskog od prije četiri godine, prevazišla sama sebe i dobro namučila Brazil, ali Rivaldo i ekipa su htjeli osvetu za poraz u Parizu i odlučio je jedan Ronaldov udarac špicem, da bi u finalu to isto ponovio dva puta. Dovoljno za povratak na tron.
Po pravilu službe
Kad se mundijal vratio u Evropu, 2006. godine, imao sam posao sa krutim radnim vremenom, od 8 do 16 i, priznajem, moralo se pomalo luftati sa radnog mjesta da bi se uhvatilo prvo poluvrijeme prvih utakmica u popodnevnom programu. Valjda zato što je domaćin bila Njemačka, sve je moralo biti po p.s-u iliti po „pravilu službe“.
Autsajderi su poispadali, a favoriti došli gdje je trebalo, domaćin, naravno, do polufinala gdje je u „teškoj, rovovskoj borbi“, kako bi rekao kolega Gani Ajeti, Italija imala više živaca i jednog anonimusa Fabia Grossa koji je pogotkom u 119. minuti ih odveo na olimpijski stadion u Berlinu. Živci su odlučili i finale koje će više biti upamćeno po Zidaneovom nokautu Materazzija glavom nego po Grossovom penalu koji je pehar opet donio na Stari kontinent.
Četiri godine kasnije BiH učestvuje u prvom od baraža kojih se ne želimo sjećati, dvomeč sa Portugalom protiv kojeg smo pogađali i prečke i stative i u kojem se ispostavilo da smo prenaivni da bi vidjeli Južnu Afriku. Možda bi kao debitanti pobrali simpatije slobodoljubivog sveta koje su bile na strani Urugvajaca, osvajača prvog svjetskog davno zatomljene slave, i Gane koja se ušetala u drugi krug.
Jasno, žrijeb FIFA-e je morao sastaviti ova dva „prijatna iznenađenja“, ceh je platila Gana, a Urugvaj naletio na Holandiju. Kavani i Forlan nisu bili dovoljni za zahuktale „lale“ koje su stigle do svog trećeg izgubljenog finala. Španci su zatvorili krug i uzeli sve što se može uzeti u fudbalu. A ja sam prvi put live komentarisao utakmice sa drugovima koji su bili udaljeni stotinama kilometara. Ušli smo u digitalnu eru praćenja Svjetskih.
Muslera posljednji u albumu
Dok smo dočekali Brazil 2014., digitalizacija je dignuta na viši nivo, a dopisivanje u realnom vremenu zamijenilo neka zajednička gledanja, ali ritam života tokom Svjetskog će uvijek, neminovno, biti drugačiji, socijalniji, više upućen na zajedništvo i posvećenost. Što dokazuje i to da sam se vratio sakupljanju sličica, sada u društvu svoje desetogodišnje kćerke.
Fernando Muslera, golman reprezentacije Urugvaja, je bila posljednja koju smo zaljepili u popunjeni album u kojem se, ponovo, našlo mjesta i za Safeta Sušića, čovjeka koji je omogućio da se Svjetsko prati sa sličnim žarom kao one 1982. ili 1990. godine. Utakmicu protiv Argentine, pa i onu protiv Nigerije, sa sudijskom nepravdom i poništenim Džekinim golom, prepričavaće generacije i generacije.
Bilo je opet presimpatičnih i duhovitih reprezentacija, mahom južnoameričke ‘vjeroispovjesti’ poput Čilea, Kolumbije, Kostarike, a u iznenađenja svakako treba ubrojiti i Vahin Alžir koji umalo nije promijenio tok historije i izbacio neumoljivu Njemačku. „Elfovim“ ponižavajućim deranjem Brazila i mukotrpnim ali zasluženim smještanjem Argentine tamo gdje joj je, objektivno, mjesto, nastavljena je dominacija Evropljana.
Došli smo do Rusije. I došli smo do traumatičnog podatka da je nagradni fond za Svjetska iznosio u Španiji 1982. godine 16 miliona eura, dok je ovogodišnji 670,5 miliona. Pobjednik nosi dva puta više nego što su u Španiji prije 36 godina dobijali svi učesnici zajedno. Pare su se duboko uvukle u fudbal, ali Mundo ipak ostaje Mundo dok je ljepote driblinga i dok je šokova koje priređuju „mali“ i „nebitni“.
Održavalo se ono u zemlji bez fudbalske tradicije, poput Katara ili u SAD, Kanadi i Meksiku, tri zemlje koje bi za osam godina trebale zajedno organizovati prvenstvo, a trenutno samo što nisu zaratile. Fudbal je više od igre. A Mundijal je više od fudbala. Uživajte!
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera