„Teška priča“, promrljah više za sebe, nakon što se pojavio na sceni BH Film Festivala u New Yorku reditelj Alen Drljević sa dugometražnim prvencem “Muškarci ne plaču”.
Film donosi priču o ratnim veteranima sa prostora bivše Jugoslavije. Bazirana je na istinitim događajima u kojima nekadašnji neprijatelji, a danas izgubljeni, srednjovječni muškarci, bore se sa prokletstvom života koji se mora živjeti i nakon rata.
“Ovaj doktor u filmu, uh, bas je zgodan”, namignu mi starija gospođa, misleći na Sebastiana Cavazzu koji igra psihoterapeuta iz Slovenije.
Muž ju na tren pogleda pa slegnu ramenima u stilu “šta joj mogu”, a moj osjećaj tjeskobe podvi rep pred spontanim humorom. Taj humor, i u Drljevićevom filmu, začini na kratko živote bivših boraca ,a danas poraženih muškaraca.
“I sam sam bio u ratu i znam kako je važno pričati o ovoj temi. Zamislite, sjedite sa bivšim neprijateljima. Svaki karakter je napravljen na realnoj priči, humor se dešava prirodno, kao što je to i na radionicima za veterane koje sam posjetio u okviru priprema za snimanje. Ovo je psiho drama pomognuta ličnim sjećanjima, ratnim pričama veterana, ali i glumaca koji su bili na raznim stranama tokom 90-ih. Svi glumci su uticali na finalni tekst, ali zadržali smo i dijelove koji su spontano došli tokom snimanja”, navodi reditelj filma Alen Drljević.
O muškarcima koji ne plaču razmišljam negdje na 5. aveniji gledajući rijeku ljudi koja se sliva ka Rockefeller centru.
Prica o traumama je univerzalna
Koliko se ljudi, pitam se, od ovih 500.000, koliko kažu svake sedmice dođe ovdje da se uslika ispred još jedne visoke zgrade u New Yorku sa moćnim imenom – Rockefeller, bori sa ranama iz prošlosti.
Broj posjetilaca ovog centra se skoro udvostruči tokom praznika. Tu bude naljepša božićna jelka na Manhattanu , klizaliste koje radi i sredinom aprila kada se temperature penju do 25 stepeni, a ako malo poranite i promolite nos sa bočne strane centra, imate šansu da vaš lik iskoči u pozadini najgledanijeg jutarnjeg programa u Americi na NBC televiziji.
Voljela bih znati čime namame ljude da po minusu, zimi, od rane zore strpljivo stoje ispred studija, cupkaju satima i vrisnu kada kamere i pretplaćeni voditelji izađu na tren ispred studija. I nemojte mi reci “takvi su Amerikanci” jer tu publiku čine i oni sa drugih kontinenata.
Kod nas na ulici novinari smišljaju akrobatske bravure ne bi li, zagledanom prolazniku, tutnuli mikrofon i nešto ga upitali.
“Čuj, hoćeš moje mišljenje”, obično iznenađeni prokomentarišu, jer odmalena učimo da imati mišljenje dođe kao imati rogove. Ne talasaj i utopi se.
Izgubljene generacije
Tako učimo i djecu, a posebno sinove, da ne plaču, ne bune se, ne protive volji učitelja, profesora, šefa. I onda kad ti dječaci postanu muškarci, a u sebi nose potisnute emocije, ratne traume, osjećaj krivice i bijesa, imamo izgubljene generacije.
Vrlo zanimljiv kraj filma sa omladinskom sekcijom fudbalera “Željezničara” koji se pred veteranima, razigrano dobacuju loptom, donio je iz publike pitanja da li je to poruka nade ili novih sukoba.
“Na vama je da procijenite značenje. Da li nova generacija znači nova armija i novi rat, ili nadu u ljepšu budućnost. Realnost je otvorena, ne znamo sta nas čeka”, poručuje Drljević.
O sinoćnjem filmu razmišljam gledajući u skoro 200 zastava koje se viore ispred Rockefeller centra.
Pitam se, u kojoj zemlji na svijetu, muškarci placu. Prepoznajem zastave naših susjeda, ali znam da i kod njih nema muških suza.
Možda tamo negdje u Švedskoj, Norveškoj, Danskoj. Odavno nam pokazuju kakvom standardu trebamo težiti, pa možda tamo dječake uče drugim vrijednostima. Možda ti dječaci, kada izrastu u primjerke neustrašivih Vikinga 21. vijeka, ipak dopuste suzi da sklizne niz hrapavi obraz. Jer ako je i tamo plakati sramota, uvijek se mogu izvući na hladnoću.
Izvor: Al Jazeera