Zemlja u kojoj i čistačice zapošljavaju po stranačkoj pripadnosti

Kulisa je vazda ista i sve češća: gledamo nesretnike koji mole za pomoć dok u pozadini pada žbuka s oljuštenih zidova (Al Jazeera)

Kulisa je vazda ista i sve češća: gledamo nesretnike koji u kameru mole za pomoć dok u pozadini pada žbuka s oljuštenih zidova sobe koja vapi za kojim toplijim komadom namještaja. I televizor! Tu je negdje u pozadini uvijek televizor, koji najčešće šalje sliku o nekim sretnijim ljudima s drugačijim životima, da nesretnike podsjeti što su mogli biti da su okolnosti bile drukčije. Da žive u nekoj drugoj državi i na nekom drugom televizijskom programu.

Onda vidimo te iste nesretnike u eksterijeru, a kulisa je vazda ista: mala potleušica u pozadini, sklepana od svega što je graditeljima došlo pod ruku dok u kameru pričaju o svojem siromaštvu.

Jedna u nizu koja je odlučila javno zatražiti pomoć direktno u kameru jest jedna 18-godišnja Laura iz sela u zadarskom zaleđu bogatog plodnom zemljom, što se oslanja uz područje bogato turističkom ponudom na kojem već godinama niču nove vile s bazenima da ugoste sve one koji imaju dovoljno da priušte odmor od svojih malih, rutiniranih života.

Ima, kaže, šećer i visoki tlak od brige za svojeg mlađeg brata i sestru jer ne želi da prolaze što i ona. A Laura prolazi bolest što se kao epidemija širi Hrvatskom – kronično siromaštvo.

Nezavisna Hrvatska

Laura još nije bila ni rođena kad su obećavali da će svaka buduća Laura imati dovoljno za dostojanstven život, samo da se Hrvatska riješi jarma i postane svoja na svome. Laura je propustila obećanja kako će Hrvatska proizvoditi čipove i skupu elektroniku, samo da se riješi industrije koja je gotovo preko noći postala zastarjela i suvišna. Pa je onda Laurin otac u međuvremenu proglašen viškom, a majka nađe posao samo preko turističke sezone. Laura još nije bila rođena kad su se tvorničke hale ravnale da bi se napravilo mjesta za investitore koji će na očišćenom terenu graditi velike trgovačke centre, blještave skupe stanove i apartmane, koje će Laura kasnije moći samo gledati s ceste dok se bude vozila onim rijetkim autobusom do škole.

Rođena je, međutim, u vrijeme kad su stigla nova obećanja. Rekli su joj da će imati za dostojanstven život kad Hrvatska uđe u Europsku uniju – ogromno tržište od pola milijarde ljudi, pa da Laura samo prodaje šibice, imat će dovoljno za dostojanstven život.

Sjetit će se, možda, i kad su tadašnje ministrice prijetile da će građani ostati bez mirovina ako ne glasaju za ulazak u EU. Danas nam poručuju da ipak nije sigurno da će Laura imati mirovinu jednom kad ostari, iako je građanka Europske unije.

I evo je, stoga, kako danas u kameru moli za pomoć nepoznatih ljudi jer je nju i njezinu obitelj društvo ostavilo na cjedilu. Oni koji su izabrani od Laurinih roditelja i njima sličnima da upravljaju ovim društvom zauzeti su nekim drugim stvarima jer ustavno određenje Hrvatske kao socijalne države dođe kao još jedno neispunjeno obećanje kakvih će se Laura još naslušati u životu dok bude u kameru pričala o svojim nedaćama.

Ono što bi skupljajući poreze trebala raditi, organizirana država prepušta privatnim osobama o čijoj spremnosti da pomognu ovisi egzistencija mnogih. Država je čak pokrenula fond za prikupljanje novca za skupe lijekove, uzdajući se da će bogati ljudi dati pokoju kunu. Treba li uopće spominjati da je ova ideja urodila debaklom?

Neuspješna država u kojoj ministri, župani i gradonačelnici igraju za vlastiti džep – a granicu između političke partije i mafijaške organizacije više ne možeš odrediti uza sav trud – proizvodit će i dalje sve više Laura koje će kasnije moliti pomoć istih onih što su ih opljačkali. Iz svojih udobnih fotelja i toplih ureda gledaju Lauru na televizijskom programu i možda se odluče, kao privatne osobe, uplatiti na račun za pomoć jednoj obitelji prije nego se vrate na posao koji su započeli – raspačavanje javnih dobara uz obilnu kompenzaciju koju će trpati na vlastite tajne račune, siromašeći sve veći broj ljudi.

Valja se stoga prisjetiti riječi hrvatske predsjednice kad je primala predsjedničku lentu prije tri godine: “Tako ćemo raditi i za Hrvatsku. Bit će Hrvatska među najrazvijenijim i najprosperitetnijim zemljama EU-a.” Čak i Laura, koja je tek kretala u srednju školu, tad je komotno mogla zaključiti da i jedan fikus ima više smisla na čelu Republike.

Proizvodnja siromaštva

I evo nam Hrvatske o kojoj priča loša zamjena za fikus, na samom dnu iste te Unije, u kojoj uspijeva još samo proizvodnja siromaštva.

Sad je jasno što je poručivala kad je zamjena za biljku u saksiji govorila o potrebnom zajedništvu – govorila je o građanima ujedinjenima u siromaštvu. Bogme smo daleko dogurali!

A Laura? E, pa, Laura će zajedno s bratom i sestrom postati još jedan korisnik potpuno devastirane socijalne službe čija vrhovna komanda u ministarstvu punog i gordog naziva “Ministarstvo demografije obitelji, mladih i socijalne politike” prije brine o tome kako definirati obitelj, na radost mozgova koji dolaze iz 19. stoljeća, umjesto da se pozabavi Laurinom obitelji i napokon kaže, kao što je nedavno rekao na konferenciji za novinare tajnik istog besmislenog ministarstva dajući ostavku (http://balkans.aljazeera.net/vijesti/ostavka-pred-kamerama-dok-hrvatska-umire): e, pa, sad je bilo dosta!

Ako prije toga Laura s obitelji ne ode prati javne toalete u nekoj od zapadnih zemalja. Jer u ovoj zemlji u kojoj je rođena čak i čistačice zapošljavaju na temelju stranačke pripadnosti.

Izvor: Al Jazeera


Reklama