Moj dobri Kamenko zauvijek je sklopio oči

Iz jedne šeretske aluzije zaista se razvio odnos najpribližniji odnosu ćerke i oca, navodi autorica (Ustupljeno Al Jazeeri)

Čučnula sam kraj drvene klupe na kojoj je sedeo i uz osmeh, sa poštovanjem, pružila ruku čoveku koji je svo vreme mog života tu, prisutan. Znam ga, svi ga znamo – naš Kamenko Katić.

“Ja sam Gordana”, kažem.

Ne ispuštajući mi ruku, ozbiljan i kao pomalo namršten, nastavlja dalje: “Mnogo ličiš na neke moje rođake, na moju Ivanu… koje si godište?”

Odgovorim: “‘67, što?”, da bi mi on uzvratio osmehom i, onako šeretski, prokomentarisao: “Pa da mogu da te pitam gde ti je mama bila ‘66…”

I tako, ne sluteći da će se iz te aluzije zaista razviti odnos najpribližniji odnosu ćerke i oca, počinje Kamenkova i moja priča. Priča u kojoj Kamenko bukvalno menja moj život otkrivajući mi zaraznu lepotu autorskog rada na dokumentarnom i etnografskom filmu. Svi ga pamte po vremenskoj prognozi koju je godinama pripremao za Drugi dnevnik Televizije Beograd, a manje ljudi zna da je, kao diplomirani etnolog, uradio oko 300 dokumentarnih emisija, snimajući širom Jugoslavije.

Odnos mentora i učenice

Tog leta 2011. godine počinjem da učim od njega veštine pravljenja dokumetarne emisije. Nesebično mi pomaže savetima u pripremi prvog dokumentarnog filma koji potpisujem kao autor i već na jesen te iste godine film Šuma Trbe Baračkog osvaja nagradu za najbolji TV-format na “Green Screen Festu” u Beogradu.

Ništa više nije moglo da zaustavi naš odnos mentora i učenice: ja gladna znanja, a on zadovoljan što ima nekoga ko ga pažljivo sluša, poštuje uputstva, ali ume i da se suprotstavi njegovom mišljenju – to ga je, doduše, svaki put prilično ljutilo, ali je bio svestan da razvijam sopstveni put i nije mi uzimao za zlo. Šta više, nakon nekoliko godina zajedničkog rada počeo je da razmišlja o tome da je došlo vreme da se usavršavam, tako da ja, zahvaljujući isključivo Kamenku Katiću, danas studiram sa ciljem da se specijaliziram za oblast vizuelne antropologije.  

Sećam se kako me je “bacio u vatru” kada smo, u produkciji staropazovačke televizije, radili na serijalu Pazovački zapisi. Pratila sam ga na snimanjima. Imao je neverovatan pristup ljudima – umeo je sa dve-tri izgovorene rečenice da zadobije njihovu punu pažnju i otvarali su mu dušu kao najrođenijem. Sâm je bio otvoren za sve teme i situacije, i često bismo snimali nešto što uopšte nismo planirali. Čak se i podsmevao mojoj organizovanosti; verovao je da upravo spontanost na filmu obezbeđuje dokumentarnost, verodostojnost… Naravno da je bio u pravu.

‘Naučila si zanat’

Snimljeni materijal sam sama pregledala i prema njegovim uputstvima pripremala za montažu. Sećam se nekih zluradih komentara mojih kolega iz televizije kako sam glupa jer on u stvari mene iskorišćava da uradim posao koji bi on, kao autor, trebalo da uradi.

Na moju sreću, Kamenko je nastavio da me “iskorišćava” i nakon izmontirane sedme emisije iz serijala, prvi put nije imao ni jednu jedinu zamerku – pružio mi je ruku i jednostavno rekao: “Naučila si zanat”.

Godine su činile svoje. I dalje željan rada i stvaranja, britke misli i sa sjajnom moći zapažanja, fizički je posustajao. Vrlo je teško podnosio takvo stanje. Bio je razdražljiviji nego ranije, ali je i dalje nalazio strpljenja za moje probleme, moja pitanja. Na žalost, prošlog leta je ostao bez svoje Tanje – najveće ljubavi i najboljeg prijatelja. Od toga nije uspeo da se oporavi.

Jutros, 31. marta 2018. godine, moj dobri Kamenko je zauvek sklopio oči.

Izvor: Al Jazeera