Blog

Partija bilijara sa Vladom Kantona Sarajevo

U igri bez pravila sasvim je normalno da djeca od 18 mjeseci pa do sedam godina, a koja pohađaju vrtićke grupe po EDUS sistemu, nemaju obroke (Al Jazeera)
U igri bez pravila sasvim je normalno da djeca od 18 mjeseci pa do sedam godina, a koja pohađaju vrtićke grupe po EDUS sistemu, nemaju obroke (Al Jazeera)

Povedoh sina prije neki dan u njegovu omiljenu igraonicu da se igra sa djecom, no kad smo stigli reče mi: „Neće igaonu, hoće iga bijilal, hoće pije kafu.“ Nema još ni šest godina ali već bi htio biti veliki.

Kako to obično biva sa djecom sa autizmom kad on nešto zamisli to se ne može lako „skrenuti sa teme“ i na kraju ga uvedoh u prostor sa bilijarskim stolom da igra. Specifična je njegova percepcija i pažnja i on mora prvo da ubaci crnu lopticu, ma koliko mama i tata objašnjavali da se bijelom ubacuju sve ostale, pa na kraju crna.

Ne, mora ići prvo crna i baš ga briga za pravila igre. Štap je i onako veći od njega pa se uz šeretski osmjeh ubacivalo i rukom po potrebi. Nije tako, kažem mu, moraš poštovati pravila, a on me ozbiljno pogleda i reče: „Neće pravila, hoće igra.“

Ostavim ga da igra kako on hoće i sjednem piti svoju kafu gledajući šta radi. Njegova radost i osmijeh jer mu je dozvoljeno da igra bilijar su govorili sami za sebe. Slika ispred mene osim što me na početku zabavljala, počela je nizati misli u mojoj glavi kako izgleda ta partija bilijara.

Baš liči na „partiju“ koju igramo mi roditelji djece sa poteškoćama u razvoju u Kantonu Sarajevo sa našom Vladom.

S obzirom da već mjesecima naša djeca sjede i čekaju početak rada po Edus sistemu kako smo već poodavno dogovorili sa Skupštinom i Vladom u Kantonu i da se iskomplikovalo sve što se moglo iskomplikovati, rezultat je jasan „igra bez pravila“ i nepoštivanje reda i redoslijeda gdje naša djeca imaju ulogu bijele kugle koju se štapom pika da se ubace sve ostale loptice. A ubacuju se i trpaju kako ko stigne, bez reda i redoslijeda.

Ruksaci djece s poteškoćama u razvoju

Nedavno se desilo da je savjetnica Ministra za obrazovanje gospođa Nihada Čolić onako na hodniku Fakulteta političkih nauka, koji je prikupio nešto namještaja za novu školu za našu djecu, u prolazu jednom našem tati, inače profesoru na tom fakultetu, ne znajući da i njegovo dijete čeka, pričala kako sedmicama drži dopis kojeg smo joj mi roditelji poslali u ladici „jer su roditelji bezobrazni što napadaju ministra i nju po medijima“, čisto da nam pokaže ko je glavni u Kantonu i da nam se osveti.

Usput, savjetnica trenutno radi na doktoratu na temu djeca sa poteškoćama u razvoju i pretendira jednog dana biti predavač na relevantnom Fakultetu. Sa nevjericom sam slušala priču te upitah tog tatu kako je reagovao, a on mi reče „pokušao sam joj argumentovano i činjenicama ukazati na neke stvari, ali kao što možeš pretpostaviti ona čuje samo sebe i to na način koji joj odgovara“.

Igra u kojoj nema pravila nas je nedavno dovela i do spoznaje da bez obzira na zgradu u kojoj djeca trebaju biti smještena, bez obzira na registraciju predškolske djelatnosti od strane Centra Vladimir Nazor, naša djeca opet neće imati kuhinju i obroke jer je prije godinu dana kuhinja Centra zatvorena od strane sanitarne inspekcije koja je na uzorcima mesa kojeg je Centar dobio kao kurbane na Kurban Bajram našla bakteriju esherihiju coli.

Sam direktor škole gospodin Mersud Kadrić mi je u neformalnom razgovoru rekao da je „morao baciti 100 kg mesa i od tada kuhinja ne radi“. Zašto niko od tada nije poduzeo ništa da se kuhinja opet otvori ostaje nejasno i nama roditeljima frapantno.

U igri bez pravila sasvim je normalno da djeca od 18 mjeseci pa do sedam godina, a koja pohađaju vrtićke grupe po EDUS sistemu nemaju obroke. Roditelji spremaju i šalju djeci obroke, edukatori deveraju kako znaju i umiju nahraniti ih na školskim stolovima, postavljaju, hrane, sklanjaju, brišu i tako u krug.

Ako mislite da su ruksaci školske djece teški, trebate vidjeti ruksake djece sa poteškoćama koji u krugovima svaki dan idu u dva vrtića, pa kod logopeda, pa često na plivanje itd. Kao ona torba crtanog iz Sport Bili, magična. Svega u njemu, od papa, preko presvlake do posuđa pa sveske ili knjige. Ne znam ni koliko sam puta zamislila kako će jednog dana iz te torbe iskočiti neka skrivena kamera, probuditi nas i reći, „nasmijte se, to smo se mi samo šalili“.

‘Dobra kozmetika’

Jedna od prepreka za početak rada sa našom djecom je i nedovršeni ugovor između Vladimir Nazora i Edus-a jer je rukovodstvo škole Vladimir Nazor napravilo verziju ugovora u kojoj je sporno bezbroj stvari, a najspornija od svih je da u istom stoji: „Ovaj sporazum će stupiti na snagu danom potpisivanja i bit će na snazi do 31.08.2018.godine.“

Zar smo sve ovo prošli i još nismo dočekali da djeca krenu na edukaciju, ali već znamo da će to biti samo do kraja augusta? Molili smo direktora škole da učestvujemo u izradi ugovora, pokazivali mu primjerke itd, ali on je rekao „ma to će biti samo neke kozmetičke izmjene“.

Kako „dobra“ kozmetika je u pitanju govori i činjenica da u ugovoru stoji da „ dio prostorija se ustupa na korištenje zbog toga što ostatak prostora nije funkcionalno osposobljen”. Doista i nije, to je stara i ruševna zgrada ali jedan međunarodni donator je spreman zbog naše djece adaptirati sve i u potpunosti. U igri bez pravila direktor je, recimo, slobodan iznajmiti fiskulturnu salu škole u komercijalne svrhe i zaraditi nešto novca, a kad bi je eventualno koristila djeca kojoj je i namijenjena ostaje nejasno.

Puno toga je bez reda i redoslijeda, bez pravila i liči na bilijar partiju mog djeteta sa početka ove priče. Ubacuj kako ti odgovara i kad ti odgovara, mimo pravila igre. Samim tim niti je to bila partija bilijara niti će naša djeca imati ono za što se mi roditelji borimo mjesecima.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera



Više iz rubrike BLOG
POPULARNO