Teško je, rekao bih i nemoguće, uspostaviti jasan odnos s igranjem nacionalnih kupova u današnjoj košarci, a čije su se završnice igrale proteklog vikenda. S jedne strane to doista jest trofej, i to uglavnom prvi trofej koji se dijeli u sezoni, a s druge strane, osvajanje nacionalnog kupa ništa ne znači u praktičnom smislu i ima uglavnom kozmetički značaj.
Nema tu prohodnosti prema (ozbiljnim) europskim klupskim natjecanjima, nema dizanja ni padanja klupskog statusa. Rekao bih da je kup u prvom redu odlična prilika za “spašavanje” sezone – oni klubovi kojima sezona do sada nije bila blistava kroz eventualno osvajanje kupa vide priliku da ta sezona ipak u analima ne ostane zabilježena kao promašena. A vidjet ćete kako je to nekim sredinama i uspjelo – i to onim sredinama koje su prethodno promijenile trenera. Zanimljivo i poučno; na promjenu trenera ne treba baš uvijek gledati kao na stvaranje alibija za vodstvo kluba, ponekad se to ipak pokaže uspješnom šok terapijom.
Osvajanje kupa – i u emotivnom, i praktičnom smislu – više znači onima koji ga uzmu iz drugog plana, kao autsajderi, nego onima koji ga uzmu kao favoriti, pa čak i onima koji ga izgube iako su ulozi favorita, jer im se ionako “smiješi” prvenstvo – tako ja to nekako vidim.
Špansko-turska kombinatorika
Odličan, najbolji mogući primjer za to je španjolski Kup kralja. Barcelona je do Kupa imala “tanku” sezonu, u Euroligi nemaju nikakvih šansi za doigravanje, 15. su od 16 momčadi, u ACB ligi su četvrti, s pet pobjeda manje od prvog Reala.
I dogodilo se ono što se obično u takvim situacijama događa – promjena trenera. Čak su i dugo čekali, inače se u periodu oko Božića i Nove godine treneri “giljotiniraju”. Barca je, eto, čekala do veljače i vratila je Svetislava Pešića nakon 14 godina – da bi čovjek nakon samo desetak dana na klupi uzeo Kup finalnom pobjedom nad najdražim neprijateljem, Realom. Slatko!
Moglo bi se reći i da su 68-godišnjeg trenera vratili iz penzije – Pešić gotovo dvije godine nije bio trener, posljednji klub koji je vodio bio je Bayern. Inače je Pešić 2003. godine odveo Barcu do prve euroligaške titule ikada i do prve trostruke krune u povijesti kluba.
I turski Kup je primjer koji potvrđuje tezu o “spašavanju” sezone. Trenutno vjerojatno najjača europska košarkaška liga ima i aktualnog prvaka Europe – Fenerbahce, sa Željkom Obradovićem na klupi.
Povratak trenerskih doajena
No, Efes je i dalje najuspješniji turski klub svih vremena, s 13 domaćih naslova, samo što se posljednjih godina “traže”, unatoč kontinuitetu ulaganja. U posljednjih devet godina osvojili su jedan domaći trofej, na dnu su u Euroligi (da, iza Barcelone), u nacionalnoj ligi su četvrti. U prvom dijelu sezone vodio ih je Velimir Perasović, ali je sredinom prosinca (to je taj period…) zamijenjen Erginom Atamanom.
Voljom ždrijeba, već u četvrtfinalu su igrali Efes i Fenerbahce. Efes je odmah izbacio najopasnijeg rivala i kasnije je sve bilo lakše – polufinale protiv Darussafake dobili su lako, a finale protiv Tofasa još lakše. I spasiše ljudi sezonu, u nastavak ulaze bez ikakvog opterećenja i pritiska… Vrijedno je evidentirati da je za MVP-a završnice Kupa proglašen hrvatski reprezentativac Kruno Simon.
Pazite sad Grčku – Grci nemaju turnirski format završnice i igra se samo jedna, finalna utakmica. AEK je pobijedio Olympiacos i uzeo prvi trofej nakon 16 godina; te 2002. godine osvojili su prvenstvo. A oba ta trofeja im je donio Dragan Šakota.
Kao i kolega Pešić, Šakota je u ozbiljnim – vrlo ozbiljnim – trenerskim godinama, na leđima nosi 65 ljeta. Kao i Pešić i Ataman, sezonu nije počeo kao trener kluba s kojim je osvojio Kup. No, nakon serije poraza, u prosincu (!) je zamijenio Sotiris Manoloupoulosa. Ni Šakota nije s klupe djelovao duži period – u AEK se vratio kad je krenula renesansa nekad vrlo uspješnog kluba, koji je bio i u nižem rangu natjecanja, ali je 2015. godine klupu prepustio Juretu Zdovcu – svom omiljenom igraču, kako sam kaže – ostajući u sustavu AEK-a.
Nemajući drugu, bolju, varijantu, vodstvo kluba ga je iz ureda ponovo prebacilo na klupu. Pogodak, puni pogodak.
Slovenac u Hrvatskoj, Hrvat u Sloveniji
Pa kad smo kod Zdovca, recimo da je on s Cedevitom osvojio hrvatski Kup “Krešimira Ćosića”, ali tu nema ničeg čudnog. Ušli su u završnicu kao veliki favoriti… Pa kad smo već kod Slovenaca, recimo i to da je Jurica Golemac s Primorskom osvojio Kup Slovenije. Nekako se potvrđuje da nitko nije prorok u vlastitom selu – Slovenac je osvojio Kup u Hrvatskoj, a Hrvat u Sloveniji. Makar je Golemac igračku karijeru napravio u Sloveniji – treba biti fair i to kazati.
Pa kad smo već kod regije, recimo i to da je Partizan “spasio” sezonu osvajanjem Kupa Srbije protiv favorizirane Crvene zvezde. Sezonu je na klupi Partizana počeo Miroslav – Muta Nikolić, ali mu je polovinom prosinca (!) uručen otkaz, nakon što su izgubili osam od posljednjih deset utakmica. Za novog trenera je imenovan Nenad Čanak, čovjek koji je do tada imao samo jednu sezonu samostalnog vođenja momčadi, i to Spartaka iz Subotice. Ubrzo mu je stigao i prvi trenerski trofej, za pamćenje.
Tu smo negdje i završili s linkovima smjena trenera/osvajanje trofeja. Ali – bilo je još iznenađenja na završnicama kupova. Milano je do prošlog ljeta vodio Jasmin Repeša i osvojio je tri od četiri moguća talijanska trofeja. Posla ga je stajalo ispadanje u doigravanju prvenstva i umjesto njega je instaliran iskusni domaći kadar Simone Pianigiani, iako je Repeša imao još godinu dana važeći ugovor.
No, vidi vraga – Pianigiani i Milano ispali su već u četvrtfinalu završnice, prebio ih je Cantu s visokih 18 razlike. Kup je na kraju balade osvojio Fiat Torino, koji je u prvenstvu na šestom mjestu, a nakon druge faze natjecanja oprostio se i od Eurocupa.
Neven Spahija je s Maccabijem poražen u finalu izraelskog Kupa od Hapoel Holona. Spahija je sjajno krenuo u sezonu, i dalje je s Maccabijem u poziciji za euroligaško doigravanje, ali mu je u prvom pokušaju izmaklo ono po što je – u prvom redu – došao iz Hawksa u Maccabi, osvajanje domaćih trofeja.
Bayernu trofej nakon 50 godina
Aleksandar – Saša Đorđević je osvajanjem njemačkog Kupa s Bayernom napravio zanimljivu igru brojki – posljednji košarkaški Kup Bayern je osvojio prije točno 50 godina. Dobro, dugo vremena sportsko društvo Bayern u košarku je ulagalo malo, novi uspon je počeo prije deset godina, ali ipak… Ovo je bio drugi trofej u klupskoj trenerskoj karijeri Saše Đorđevića, s Panathinaikosom je prije dvije godine također osvojio Kup.
Još se jedan klub koji živi u sjeni nogometnog starijeg brata proteklog vikenda okitio trofejem – u Francuskoj je Monaco osvojio treći uzastopni Leaders Cup, pobjedom protiv LeMansa. To nije Kup Francuske, jer Francuzi vole zakomplicirati stvari, pa se igraju dva kupa – ovo je Kup koji igraju isključivo profesionalne momčadi i organizira ga Liga, a postoji i Kup u kojem se natječu i profiji i amateri, a organizira ga Savez.
A igranje završnice nacionalnih Kupova skratilo nam je vrijeme do slijedećeg termina za reprezentativne kvalifikacije.
Izvor: Al Jazeera