Postoji anegdota kako su Crnogorci dolazili da upozoravaju Knjaza Nikolu jer iz Bosne dolaze ljudi i odnose kamenje. Tješio ih je Knjaz Nikola i govorio da ako čega imamo, onda kamenja makar ne fali, s toga možemo malo da odglumimo poštenje i darežljivost i puštimo ljude da rade svoj posao.
Iznova i iznova su dolazili Crnogorci da obavještavaju knjaza kako iz Bosne dolaze ljudi i odnose kamenje, a on je sve tolerisao komentarišući da mogu da nose koliko hoće jer kamenja ima koliko voliš, sve do jednog trenutka, kad su se „ljutnuli“ na kralja Crnogorci i izrekli sad već čuvenu rečenicu: „Dobro, ali ako do zemlje dođu i otkriju je, ti ćeš je orat!“.
Ima onih koji tvrde da je ovo puka izmišljotina, anegdota, živa istina, da nije riječ o Knjazu Nikoli već da je posrijedi drugi vladika, ali za ovu priču nije bitna vjerovatnoća već kontekst.
Od Ulcinja pa do na kraj Boke, većina konobara nisu iz Crne Gore. Najbolje to znaju ugostitelji koji imaju problem sa zakonom jer sve i da hoće, ne mogu da nađu dobre konobare iz Crne Gore koji su sposobni, i koji prije svega su voljni da rade pa se dovijaju kako najlakše da zaposle „strance“, odnosno komšije iz bivših jugoslovenskih i bratskih republika.
‘Uvoz radnika’
U većini ekskluzivnih restorana, pa i u onim manje luksuznim, rade konobari uglavnom iz Srbije, ali takođe i iz Makedonije i Bosne i Hercegovine. Na Cetinju, kovači nikad nisu bili Crnogorci. Iako posla nema premnogo, sužava se izbor svakodnevno, svi bi da budu ministri čim završe fakultet, ili ako je moguće savjetnici ambasadora na četiri godine. „Malo da se proputuje“ kako pametno prozbori sin jednog od bivših gradonačelnika i ministra što je namješten da za dobre pare glumi zamjenika ambasadora u dalekom svijetu. Nabijaju se dnevnice i silom prilika se nauči taj strani jezik. Posle sve ide glatko.
Zato sve koji rade treba dobro propitati čim se to bave, koja djelatnost im je primarna i da li slučajno postoji proizvod kao konkretan dokaz njihovog „rada“. Obično, ne postoji ništa. Nema ploda.
Što je nekad bila vojska, i želja svih da po rođenju odmah postanu generali, ako je moguće u penziji, danas je to državna služba, ili ambasade širom svijeta koje su rezervisane za djecu vlastelina.
Kad sam vodio dva bistra Britanca na Lovćen, jedan od njih me pitao imamo li fabriku automobila. Zatim je pitao šta izvozimo. Ništa. Kako ništa? Tako, ništa. Smijao se. Istina, Plantaže 13. jul proizvode divna vina, ali i to je ništa u poređenju sa koliko bi moglo i trebalo da se izvozi, ne samo vina.
Posmatrajući sa Lovćena Cetinje pitao me za Obod fabriku, pa sam mu rekao da je Ministar kulture častio fabriku Marinu Abramović, da od Oboda pravi muzej, tako da nema ni Obod frižidera, a nema ni što u njih da se gurne. Nema potrebe za frižiderima ako su prazni, jer samo struju troše. Složio se, iako je mislio da se šalim, a šale nije mnogo bilo tad na Lovćenu.
S kafe na kafu
Pitanje je da li je potrebno narodu ponuditi konkretna radna mjesta, da li bi oni to uopšte prihvatili, ili je dovoljno da svi kontempliramo, dumamo i mudrujemo sa kafe na kafu. Jer, prošlo je mnogo vremena, „odvikli“ smo se od rada, možda je najbolje da samo gledamo televiziju i gunđamo. Zato i ne čudi koliko ima NVO organizacija i političkih partija u Crnoj Gori. Đe su donacije, tu su Crnogorci.
Nedavno je moj prijatelj Điđa, takođe Titograđanin, postavio jednu dirljivu fotografiju na društvene mreže. Šibice na kojima piše Titograd, i slika grada sa mnogo zelenila, po čemu je i Podgorica bila poznata dok je nisu divlji-urbanisti skorojevićki prekrojili po svom neukusu.
Obično se ljudi prisjećaju što se sve nekad proizvodilo, i priče izazivaju nostalgiju. Ne toliko za samim proizvodom ili pak ideologijom, već za debljinom novčanika iz tog perioda koja ide uz priču o proizvodima.
Da ne bi bilo privida, već da bi se sagledala šira slika o šibicama nekad i sad, postoje u Crnoj Gori na tržištu šibice dirljivog imena koje odgovara vremenu tranzicije, zovu se: „Montenegro matches“. Na jednoj strani je taj ispis i iscrtane granice Crne Gore. Divno.
Međutim, kad se okrene druga strana šibica, sitnim slovima piše: „Made in BiH“. Eto, upravo Bosna i Hercegovina, pominjana na početku ovog teksta je i dalje u priči, jer izgleda da Crnogorci nisu sposobni da nacijepaju sitno drva i pripreme šibice, pa se i one uvoze, i to pod imenom „Montenegro matches“. Nije u ovoj priči kriv iko u BiH, jer oni rade. Nisu krivi ni oni što koriste šibice.
Uvoz zastava
I danas traje prepucavanje ko je sve uvozio zastave pred referendum u Crnoj Gori 2006. godine. Mahalo se mnogo, ali teško da je koja crvena zastava proizvedena u Crnoj Gori, nego su na pripremi referenduma, sudeći po količini poručenih zastava, dobrano doprinijeli i Kinezi koji su proizvodili i poslali nam silne zastave. Naravno, naplatili su što košta. Mi smo mahali.
Kad čovjek ništa ne radi, i ništa ne proizvodi, grize ga kolektivno nesvjesno, pa i lično, i onda, počne da mlati po istoriji, da se u beskraj diči djelima prađedova jer svojih nema. Došlo je vrijeme da bi mnogi i radili, dogorele su šibice, ali sad je baš manjkalo posla, a nikle su generacije koje ništa ne umiju. Ostaje im da mjere ko je veći Crnogorac, ili Srbin, i tako, u nedogled. I to je neko zanimanje. „Nije da nije, a nije ni da nije“.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera