Koristi i opasnosti društvenih mreža

Procjenjuje se da bi direktiva mogla donijeti 415 milijardi eura godišnjeg ekonomskog rasta Evropskoj uniji (EPA)

Ne smijete se svući i nagi hodati po cesti. U tom slučaju će vam policija napisati prekršajnu kaznu.  Vjerovatno se od zemlje do zemlje razlikuje samo visina novčane kazne koju ćete za svoj egzibicionizam platiti, a posvuda će biti tretiran kao prekršaj.  Ali, u svom statusu na bilo kojoj društvenoj mreži slobodno možete napisati da su, recimo, svi migranti kriminalci i ubice, da ih treba potamaniti i štošta još, pa vam policija neće reći ništa.  

Ukoliko, doduše, procijene da vaš govor mržnje može imati posljedicu – odnosno da ćete i ostvariti neku od evenualnih prijetnji, imaće vas na oku. A do tada – sloboda govora (mržnje) je stvar svakog pojedinca.  Tako nekako mi je situaciju objasnio slovenski policajac, Tomislav Omejec, vođa sektora opće policije iz uprave za uniformiranu policiju Ministarstva za unutrašnje poslove Republike Slovenije, na radionici nazvanoj Društvene mreže: dobro, loše, ružno.

Jer države, uglavnom još uvijek, nemaju riješenu regulativu u ovoj oblasti koju odavno zovemo virtualnom stvarnošću. Što, ako pogledamo podatke da 45 odsto odraslih (od 16 do 74 godine) i 77 odsto mladih (do 15 godina), svakodnevno upotrebljavaju društvene mreže, zapravo i jeste.

Ali, ima u svoj toj priči o društvenim mrežama i dobrih strana: Ljudi su se povezali, ne moraju izaći iz kuće niti ustati iz kreveta da zadovolje osnovnu ljudsku potrebu za druženjem, mnogi usamljeni ljudi to, zahvaljujući tipkovnici, nisu više,  u mnogim primjerima građani pomažu policiji prilikom istraga (dobro, ponekad i odmažu), pomažu naći izgubljene pse, udomiti životinje … Policije različitih evropskih zemalja putem svojih profila na društvenim mrežama komuniciraju s građanima. Nedavno je, recimo, korisnik Instagrama iz BiH obavijestio slovenačku policiju o tome da dvije tinejdžerke objavljuju suicidalne sadržaje. Kada su se policajci i sami uvjerili u to, Facebook im je poslao IP adrese od obje djevojke i, po svemu što su zatekli, zaključili su da im je uspjelo spriječiti tragediju. Cijela akcija je trajala svega nekoliko sati. I takvi primjeri nisu usamljeni. O nekolicini je prozborio Alojz Sladič, viši policijski inspektor iz odjeljenja za opću sigurnost i siguronosno planiranje.

Radionica nazvana Društvene mreže: dobro, loše, ružno, održana u Ljubljani, dio je projekta MEDI©4SEC, XLAB-a, međunarodnog preduzeća sa sjedištem u Sloveniji, koji je započeo još u junu 2016. godine.

Svrha lančanih poruka 

Do sada su XLAB-ovi stručnjaci, istraživači na projektu MEDI©4SEC,  dr. Jolanda Modic i Anže Žitnik na radionicama širom Evrope (Berlin, Atina, Hag, Barcelona, London i Brisel) proveli različite aktivnosti u cilju da agencije za provođenje zakona i planeri javne sigurnosti bolje razumiju načine na koje se socijalni mediji upotrijebljavaju oko njih.  I otvorili mnoge teme kao što su: Sam svoj policajac, Protesti, izgredi, zborovanja, Tamna strana interneta (Dark Web), Svakidašnja sigurnost, Trolanje, te Inovativne tehnologije.

“Trgovine na Facebooku nisu trgovine”, objasnio je u svom izlaganju Gorazd Božič, vođa SI-CERT  centra (Slovenian Computer Emergency Response Team), što nikoga posebno ne brine. Mnoge trgovine na Facebooku, koje većinom prodaju odjeću i obuću – ne postoje. A kada se to i ustanovi, policiji se ne isplati reagovati na niže novčene iznose (do nekih stotinjak eura), a novčane transakcije je teško, ponekad i nemoguće zaustaviti, pa se nađemo u situaciji vuka i magarca. U kojoj spretni prevaranti mogu vrlo lijepo profitirati. Božič je, doduše, rekao da centar kojim rukovodi stoji na raspolaganju i policiji i građanima za bilo koju vrstu provjera i informacija, da imaju objavljene “strop liste”, ali, za sada, građani i ne pokazuju poseban interes.  

Tako je još uvijek moguće pronaći internetnu stranicu na kojoj se prodaje revolucionarni lijek protiv reume, uz sve priču o tome kako inspekcije i policija hapse neodgovorne reumatologe, propraćeno uvjerljivim fotografijama i svjedočanstvima spašenih, te logom slovenskog ministarstva za zdravlje. Procedura da se takva stranica skloni traje dovoljno dugo da prevaranti lijepo profitiraju preko leđa naivnih građana.

Uz te i mnoge druge primjere koji prevarantima omogućavaju profit, pomenut je i zanimljiv fenomen nejasne motivacije pokretača lančanih poruka poput one da će ako nešto ne podijeliš Facebook početi naplaćivati uslugu ili da, ako te pljačkaju na bankomatu, upišeš svoj PIN naopako, što će alarmirati policiju. Zanimljivo, ali nije mi prije nego što to čuh na predavanju palo na pamet : a šta ako je vaš PIN 1221? Kako bankomat zna kada pozvati policiju?

Govorilo se na radionici i o svijetu kriminala koji obitava na tamnoj strani interneta, o mogućnostima za organiziranje terorističkih aktivnosti, desničarskih internet ustanaka, prodaji oružja i droge…  Zanimljivo je bilo čuti da su policajci toliko angažovani u spriječavanju kriminala na dark webu, da se često događaju akcije Blue on Blue, kada se sretnu dvije policijske ekipe koje rade pod krinkom.

Porez na naivnost

No, sve te prevare i porez koji mnogi plaćaju na naivnost nisu ništa u poređenju sa najstrašnijom stranom interneta, spolnim zloupotrebljavanjem djece i mladih na društvenim mrežama. O toj temi je govorija Lija Miljevec, sa Fakulteta za društvene nauke Univerziteta u Ljubljani.

Sve nekako krene od sekstinga, odnosno slanja fotografija, koje samo po sebi ni u kojem slučaju nije sporno, objasnila je Miljavec, pogotovo ako šaljemo prijateljici, momku … Često se poruka s takvim sadržajem pošalje i  nepoznatom potencijalnom pedofilu koji se putem interneta  predstavio kao vršnjak  pun razumijevanja za neshvaćene adolescentske duše. A onda se nastavlja ucjenjivanjem. Bilo za novac, bilo za još i još snimaka i fotografija koje se potom prodaju ili jednostavno dijele sa bolesnim istomišljenicima. Ponekad se radi i o osveti, kada ostavljeni dečko raširi fotografiju ili snimak među vršnjake i zajedničke prijatelje. Djeca uhvaćena u zamku gubljenja dostojanstva, jednostavno ne znaju odreagirati i vrlo često jedini izlaz vide u samoubistvima.

Više od 80 odsto snimaka sa seksualnim sadržajem koje mladi izmjenjuju završi negdje na internetu. A mladi ljudi često nisu svjesni činjenice da u trenutku kada sadržaj šaljemo gubimo nadzor nad njim.  Društvene mreža pedofilima omogućavaju da ostvare dublji odnos s žrtvom, naprave snimke, šire ih, prijete, ubijeđuju, ucjenjuju, traže nove žrtve, a sve to sa lažnih profila. Pomenute ogranizacije sve prijave posreduju policiji, koja, od početka 2017. godine ima nešto veća ovlaštenja i trude se žrtvama omogućiti psihološku potporu.

I dok se, kao i uvijek predstavnici zakona i predstavnici znanja trude da stvore uslove za zaštitu građana koji ipak neće ugrožavati lične slobode, svima nama svejedno ostaje samo to da se oslonimo na zdrav razum.  Ukoliko ga imamo.

Izvor: Al Jazeera