Priznajem, strepio sam kada je prije pet godina moje starije dijete polazilo u osnovnu školu. Poput svakog roditeja strepio sam kako će se uklopiti među nepoznate mu vršnjake, kako će prebroditi vrtićku bezbrižnost i naviknuti se na obaveze, kakvi će mu biti učitelji, hoće li biti učeničkog nasilja… Srećom, zasad sve prolazi dobro, a roditeljske sam strepnje preusmjerio na mlađe dijete koje uskoro treba krenuti u školu. No one ovoga puta nisu samo zbog stresnog prelaska iz vrtića i uklapanja u novu sredinu i među novu djecu. Koliko god pod udarima vijesti koje svakodnevno probavljam nastojim biti razuman i pribran, roditeljski instinkt sve češće mi pali crveni alarm.
Mržnja i nesnošljivost na satu vjeronauka
A taj alarm fercera li fercera otkako je koncem prošle godine objavljena ona mučna, sada već svepoznata priča o vjeroučitelju iz Zagreba Krešimiru Bagariću koji je učenicima osmog razreda na satu, ex-cathedra, izručio nevjerojatnu količinu sudova i stavova prepunih mržnje i nesnošljivosti. Uza sva sporadična zastranjenja i nastojanja da se obrazovni sustav u Hrvatskoj stavi pod razne ideološke poklopce, još uvijek valja vjerovati da je ideal javnog školstva i obrazovanja naučiti djecu razmišljati i zdravorazumski prosuđivati te im pomoći da shvate koje su to životne vrline i opće vrijednosti. One oko kojih se ne bi smjeli sporiti ni bijeli ni crni, ni bogati ni siromašni, ni lijevi ni desni, ni svi „ovi“ i „oni“ po najrazličitijim kriterijima različitosti. I dogodi se onda tako – u jednom od, nadam se, sporadičnih slučajeva a ne simptoma šire epidemije – da učitelj, koji bi im ujedno trebao biti prijatelj, pa i drugi roditelj, učenicima govori gadosti o pripadnicima naroda koje treba nabijati na kolac, političarima koji zaslužuju dobiti metak u potiljak ili biti obješeni, o vrlinama notornog ratnog zločinca („đenerala“ Mladića), o vlastitom hrvatskom narodu kao skupu „dudeka“… I sve to na satu vjeronauka na kojemu bi, po nekakvim uzusima, trebalo govoriti sve skroz suprotno od rečenoga.
Ali, ne. Već znani vjeroučitelj u Osnovnoj školi Matije Gupca, jednoj od ponajboljih u Zagrebu, otpustio je kočnicu na satu s jednim osmim razredom pa pod dojmom izrečene presude šestorki u Haagu i samoubojstva Slobodana Praljka (što bi učitelju, kao, trebalo biti opravdanje) krenuo nizati svoju gnjevnu tiradu. Vjeroučiteljevo bjesomučje mobitelom je snimio jedan učenik, a snimku dostavio portalu Index koji ju je objavio. Skandal je učas eksplodirao.
Pogazio svoju društvenu ulogu
Pređe li se preko vjeroučiteljevog neotuđivog prava da ima slobodu misliti i izreći ono što misli, ne može se preći preko njegove (ne)odgovornosti za izrečeno. On je ignorantski pogazio svoju dvojaku društvenu ulogu i pred učenike toga dana nije izašao kao (vjero)učitelj i pedagog nego kao privatna osoba, iznoseći stavove i sudove koji se mogu iznositi u zajapurenim raspravama na gradskim „špicama“ ili u opskurnim birtijama, ali ne u školskim učionicama. Ako bi čak išli dotle da mu priznamo pravo da učenicima iznese i svoje osobne sudove, opušteno, kao s prijateljima (Sjećate se “Društva mrtvih pjesnika“ i „O kapetane, moj kapetane“?) ipak nema zadnje crte obrane njegovog prava niti opravdanja da svoj sud iskaže na morbidan način, kako je učinio, sugerirajući nesnošljivost i mržnju djeci u najkrhkijoj pubertetskoj dobi kada su savitljivi poput najtanjih grana. A on je učinio upravo to, pretvorivši se iz vjeroučitelja u vjeromučitelja.
On će, po svemu sudeći, dobiti otkaz, vjerojatno i neku težu kaznu. No, priča ide dalje i mimo njega u sasvim opasnom smjeru. Teška se i mučna prepucavanja vode u medijima i na društvenim mrežama oko toga može li se ona učenikova snimka vjeroučiteljevog predavanja uzeti kao dokaz. Prema ovdašnjoj sudskoj praksi, snimka u ovom slučaju nije dokaz i istražitelji bi morali utvrditi istinu na temelju svjedočenja samih učenika. Što je povrh svega dosad izazvanog dodatno teška trauma. Okolnosti su postale izopačene. Prema onoj „Ubijte glasnika“ na tapetu je došao učenik koji je snimao vjeroučiteljevu tiradu. „Otkud mu pravo? Otkud mu uključen mobitel na nastavi?“ – neka su od mnogopostavljanih pitanja lažnih moralista. Nije stalo ni na tome. Problem je postao kućni odgoj „balavca“ koji je sve to snimio, a sve po logici da je bolje šutjeti i zadržati takvo što unutar četiri zida učionice kako kakvu ispovjednu tajnu.
U školu stiže krizni tim
Vjerojatno najstrašnija posljedica ovog užasnog nepedagoškog čina događa se navodno među samim učenicima razreda pred kojim je vjeroučitelj bez susprezanja iznio svoje huškačke stavove. U strahu od mogućih posljedica sami su među sobom pobacali sjeme sumnji i razdora. Tko je snimio vjeroučitelja – pitaju se i međusobno optužuju na društvenim mrežama – dok po strani ostaje ono što im je on govorio. Koliko su strah i razdor među učenicima uzeli maha i dokle je čitav slučaj otišao svjedoči vijest da je ministrica obrazovanja Blaženka Divjak, svjesna ozbiljnosti situacije, najavila slanje kriznog tima za psihološku podršku u školu. Djeca su ionako već silno istraumatizirana ovim događajem, a bit će i više ako budu dovedena do toga da svjedoče protiv (ili u korist) vjeroučitelja koji je u subotu pušten iz pritvora, al i uz izrečenu mjeru zabrane pristupa svjedocima.
U isto vrijeme s društvenih mreža dopire mnoštvo sablasnih glasova naroda (Vox populi ponekad brzo mutira u Vox diaboli) a jedan koji sažima sve one koji podržavaju vjeroučitelja, kaže: „Pustite čovjeka na miru. Netko djeci mora reći istinu kad neće roditelji kod kuće.“
Eto zašto strepim za svoju djecu.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera