Sport je omiljena razbibriga hrvatskih političara. Naravno, onaj sport konzumiran navijački, bez puno znoja, iz svečane lože ili, rjeđe, s tribina.
To navijačko bavljenje sportom hrvatskim političarima dođe kao posao u fušu, izvan uredovnog vremena, od kojeg se dâ zaraditi pokoja simpatija, pa i glas birača te uljepšati slika u javnosti.
Hrvatski političar, Homo politicus croaticus, još je u pionirskim danima demokratskog višestranačja početkom devedesetih shvatio marketinški značaj koketiranja sa sportom. Nije sport poput kulture koja ne mobilizira potencijalnu biračku masu, a zauzvrat još traži i misaoni angažman.
Sport je populistička finta, zabava milijuna u kojoj se vrte milijuni. A to je jednadžba u kojoj za političara nema nepoznanica.
Važno je biti u svečanoj loži ili na tribini
Kad kažem sport, ne mislim na sport općenito koji uključuje i skokove u vodu, umjetničko klizanje ili hokej na travi. Iz ovdašnje političke perspektive pod sportom se podrazumijevaju rukomet, vaterpolo, tenis i ponajprije nogomet, dakle, oni najtrofejniji oko kojih je uvijek najviše gužve, histerije i strasti.
I televizijskih kamera, što je uz ranije pobrojano dovoljan razlog Domaćem Političaru koji drži do svoje slike da se pojavi u svečanoj loži ili na običnoj tribini. Politička elita voli slikanje s ponajboljim sportašima, koji se uvijek smatraju “najboljim promotorima naše države u svijetu” jer je svjesna da i kamere koje prenose mečeve vole njih.
Tko god igrao i natjecao se na terenu, u prijenosu će kamera bar jednom pomaziti političku svitu u svečanoj loži. Oni su tu jer predstavljaju isti nacionalni korpus, pa su i sportski uspjesi, je li, zajednički. Kao da svi zajedno zabijamo gol i prolijevamo isti znoj.
U Hrvatskoj je, doduše, bilo političara na najvišim dužnostima kojima ta loža nije bila suviše bitna i izbjegavali su je koliko god su mogli.
Pokojni premijer Ivica Račan, primjerice, doživljavao je to kao usputnu dužnosničku obavezu i gnjavažu. Ni kod Stjepana Mesića nije se uočavala neka navijačka euforija, a “profinjeni” Ivo Sanader, mada nije zazirao ni od sportskih borilišta, više je volio kazališta, naročito operu.
S druge strane, Franjo Tuđman bio je “najdraži navijač”, pravi nogometni fan, neizostavan u loži k'o križ u crkvi.
Najdraži i najvatrenija
Tuđmana je, kao “najdražeg navijača”, na tronu naslijedila današnja hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović.
S tim da je ona, naspram Tuđmana, češće na tribinama nego u svečanim ložama. Još je k tomu navijački kamuflirana u dres s crveno-bijelim kvadratićima. Na nekoj utakmici nogometne reprezentacije na tribini stadiona u Maksimiru čak je ispijala i pivo.
Na Europskom prvenstvu u rukometu održanom 2016. u Poljskoj važnu pobjedu hrvatskih rukometaša nad domaćom reprezentacijom proslavila je na terenu, u zagrljaju s igračima i s neizbježnim dresom na sebi.
Na netom završenom rukometnom Europskom prvenstvu u Hrvatskoj predsjednica je, kao najvjernija i “najvatrenija” navijačica, nakon utakmice Hrvatske i Srbije odigrane u Splitu pozvana, skupa s premijerom Plenkovićem, da odmah nakon izvojevane pobjede sudjeluje u analizi utakmice u improviziranom televizijskom studiju u dvorani.
Političari ne otimaju baš čitav šou nogometašima, rukometašima, vaterpolistima i inima, ali jedan komadić tog spektakla nekako je po definiciji uvijek ostavljen za njih.
Ima jedna anegdota koju sam davno čuo, a slikovito opisuje kako političari doživljavaju svoju prisutnost na tribinama. Budući da je priča iz druge ruke, neću navesti ime aktera za slučaj da je u pitanju ipak bio netko drugi.
Dakle, tamo u prvoj polovici devedesetih, kada je Rukometni klub Zagreb harao dvoranama te dvaput bio prvak Europe, na nekoj važnoj utakmici našlo se na prepunim tribinama i društvo onomad utjecajnih HDZ-ovaca. Jedan od njih, dotad valjda ne previše zainteresiran za rukomet, ali važan u politici, tijekom cijele utamice teatralno je komentirao zbivanja na terenu.
Pa sve galameći, kako bi skrenuo malo pažnje i na sebe, čas je ushićeno slavio pogotke, čas ljutito psovao suce, a sve gledajući okolo gledaju li ga drugi. U nekom trenu sudac je dosudio sedmerac protiv Zagreba, a naš se političar uhvatio za glavu i preglasno, da ga svi čuju, zavapio: “Au, majku mu, četverac!”
Tuđman i Ćiro
Tuđman je silno volio nogomet. Čak toliko da je svome najdražem klubu, Dinamu, samovoljno promijenio ime te time doživotno zaratio s navijačima, koji su 1990. dali nemali doprinos dolasku HDZ-a na vlast.
U najvećem dosadašnjem uspjehu hrvatske nogometne reprezentacije, onom na Mundijalu u Francuskoj 1998., Tuđmanovo prisustvo na utakmicama u tzv. nokaut-fazi natjecanja osokolilo je i, što bi rekao tadašnji selektor i Tuđmanov posilni Ćiro Blažević, galvaniziralo Bobana, Šukera i društvo za golemi uspjeh.
No, isto je tako javna tajna bila da Tuđmanu košarka nije bila odveć mila iako su upravo košarkaši do polovice devedesetih, odnosno do tragične smrti Dražena Petrovića učinili najviše na famoznoj promociji države u svijetu.
Košarka je u Hrvatskoj već gotovo četvrt stoljeća polumrtav sport: bez trofeja, značajnijih uspjeha i publike. Samim time neatraktivna je našim najslavnijim navijačima, političarima, koji cijene samo vrhunsku izvrsnost (ništa manje od polufinala!), koja ponajbolje pridonosi promociji njihove zemlje u svijetu i njih samih kod kuće.
Eto tomu najfriškijeg primjera: kad je hrvatska rukometna reprezentacija na netom završenom rukometnom prvenstvu Europe ispala iz igre za medalje, pa u ranopopodnevnom terminu razigravala sa Češkom “samo” za peto mjesto, na gotovo praznim tribinama zagrebačke Arene nije bilo nikoga od “najdražih navijača” iz političke vrhuške.
Iako je, natjecateljski gledano, pobjeda hrvatskoj reprezentaciji bila važna (osiguravala je dodatne kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo), izostala je podrška dotad euforičnih navijača s Pantovčaka i Markova trga.
Što ćete, bio je radni dan i važnije stvari na dnevnome redu od luzerskog poziranja na utakmici koja ni u slučaju pobjede nije donosila političke bodove.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera