“Čuj plaćanje svih usluga na jednom mjestu, a samo natrpali četiri različita šaltera u jednu prostoriju…”
“I sad da ja sa Vratnika idem na Maltu da im platim račune?”
“Ma ja, ne isplati se to. Znaš ti koja je gužva do tamo, pa nema parkinga…”
“I dođeš tamo, pa umjesto u jednom redu, čekaš na četiri šaltera!”
“Jah, i to u vrijeme kad za sve ima aplikacija – ho'š za iPhone, ho'š za Android.”
“U Amsterdamu ti skinu sve sa čip-kartice, samo je frajer očita. U Beogradu sve na jednom računu platiš, a onda oni to tamo skidaju i dijele firmama po kodovima…”
“A radno im vrijeme do četiri. Da su bar do šest, pa da se plati nakon posla…”
“Garant uhljebilo deset nekih dajdžića i amidžića, i to je to.”
“Ma jašta.”
‘Nije vjerovao šta ga je dočekalo’
Ovako to izgleda kad vlasti Kantona Sarajevo čak i urade nešto dobro, ali mediji to propuste iskomunicirati kako treba. Ovo iznad je bio tipičan razgovor nekoliko osoba koje su na televiziji vidjele prilog o otvaranju Centra za komunalne usluge u sarajevskom naselju Dolac Malta, gdje će građani moći na jednom mjestu bez provizije platiti ispostavljene račune za usluge četiri kantonalna javna preduzeća.
I, stvarno, nešto što se građanima predstavilo kao neko vrhunsko civilizacijsko dostignuće u oblasti administracije i uprave svodi se na nekoliko šaltera smještenih u jednu prostoriju, gdje iznad svakog od njih piše ime preduzeća čiji račun se tu plaća – Sarajevogas, Toplane, Vodovod i kanalizacija i Rad. Tehnički, to jeste plaćanje računa na jednom mjestu. Faktički, to je plaćanje četiri računa na četiri šaltera na jednom mjestu. I, naravno, otići ću da vidim kako to funkcioniše…
Poslovično spreman i naviknut na propitivanje poteza vlasti i njihovu kritiku, svratio sam u Centar za komunalne usluge u Ulici Envera Šehovića na broju 14, u prostoru koji inače pripada preduzeću Sarajevogas. Da se ne lažemo, svratio sam tamo da se opet razočaram u bosanski fušeraj i da, možda nakon toga, za potrebe ovog bloga napišem tekst o nesposobnosti, neljubaznosti i bezobrazluku šalterskog osoblja, ali… da se poslužimo modernim načinom privlačenja pažnje čitatelja: SVRATIO JE U CENTAR ZA KOMUNALNE USLUGE I NIJE MOGAO VJEROVATI ŠTA GA JE DOČEKALO.
“Dobar dan, zanima me zašto je ovaj centar dobra stvar za građane i šta ja dobijam ovdje?”, pitam na informacijama.
Pola kile junetine s kostima
I tu počinje moje beskrajno mučenje s ljubaznošću i uslužnošću nadležnih u Centru.
“Ovdje možete platiti račune komunalnih preduzeća na jednom mjestu bez naknade, a da ne morate potrošiti cijeli dan za to”, rekoše mi na informacijama nešto što sam već znao.
“Da, ali to mogu i u banci, i to na jednom šalteru, bez čekanja u četiri reda.”
“Možete, ali za to morate platiti proviziju. Nama, naprimjer, dolaze penzioneri kojima je velika stvar ušteda na proviziji. Oni zbog toga idu s kraja na kraj grada da plate račune u poslovnicama komunalnih preduzeća i izbjegnu proviziju. Ako uštede pet-šest konvertabilnih maraka ([dva-tri eura], to im puno znači i s tim mogu kupiti, recimo, pola kile mesa”, objasni mi službenik.
Jedna od gorih stvari svojstvenih čovjeku jeste to da svijet isuviše često mjeri prema sebi. Kad si u kasnim tridesetim i često u stisci s vremenom, onda si često u situaciji da ćeš bez razmišljanja nešto platiti više nego što je potrebno samo da uštediš na vremenu. S druge strane, kad si penzioner s niskom penzijom vremena imaš napretek i rado ćeš ga mijenjati za neku – čak i simboličnu – novčanu protuvrijednost, ili u protuvrijednost izraženu u junetini s kostima.
“Dobro, ali zašto svi moraju dolaziti ovamo? Šta je s penzionerima sa Vratnika, Ilidže, Kobilje Glave…? Opet moraju potegnuti solidnu rutu.”
Dajmo šefici vremena
“Jeste, ali ovo je prvi ovakav centar i uskoro se planira otvaranje još nekoliko sličnih u drugim općinama Kantona. Ako hoćete, pozvat ću vam šeficu ukoliko imate više pitanja, da ne stvaramo gužvu građanima s običnim upitima”, reče čovjek sa informacijama.
Tu se već osjetih kao Jehovin svjedok kojeg su pustili kroz vrata pa ne zna šta mu je dalje činiti, ali spremno dočekah izazov razgovora i moguće rasprave sa šeficom.
“Da, uskoro planiramo otvaranje centara na Ilidži, u Vogošći te u općini Stari Grad. Ovdje smo u prostorijama Sarajevogasa, a svaki će centar biti otvoren ili u općinskim prostorijam, ili u prostorijama javnih preduzeća, tako da se za njih neće plaćati zakupnina”, uskoči šefica.
Okej, ovo je bilo već i više informacija nego što sam tražio i očekivao. Uz to, šefica me totalno razočarala svojim potpunim odsustvom nadmenosti svojstvene pravom balkanskom službeniku čiji je posao svakodnevni kontakt s građanima. Ali, argumenti su na mojoj strani – dajmo joj vremena.
“A zašto se svi računi ne mogu platiti na jednom šalteru, nego treba čekati u četiri reda? Zašto ne mogu sve platiti jednom uplatnicom i završiti stvar?”
“Zato što komunalna preduzeća nisu ovlaštena za vršenje platnog prometa. Radi se na rješavanju tog problema i formiranju holdinga, ali bolje je početi i ovako, pa kasnije unaprijediti sistem, nego čekati formiranje holdinga i do tad ne uraditi ništa, zar ne?”, poentira šefica.
‘Znate, ja se bavim novinarstvom’
U tom se odnekud stvori i njen šef i odlučim se na čin ultimativne provokacije:
“Znate, ja se bavim novinarstvom i htio sam vidjeti zašto tvrdite da se računi plaćaju na jednom mjestu kad to nije istina, zašto je Centar predstavljen kao pogodnost, a ustvari je pogodan samo građanima koji gravitiraju Novom Sarajevu? I koliko je ljudi zaposleno u njemu”, rekoh očekujući nepovjerenje i ispitivanje o tome ko me je poslao, za koga radim, ko sam ja da samo tako dođem s pitanjima…
“Mi nismo nadležni da vam dajemo informacije. I za to imate službu, pa se obratite…”, poče šef.
“Aha, tu smo…”, pomislih u sebi.
“…ali ako želite da Vam, kao građaninu, objasnimo prednosti i odgovorimo na sva pitanja izvolite, uđite u kancelariju. Sjednite slobodno, pa ćemo Vam objasniti”, dovrši šef svoju rečenicu.
I ovdje poče “teror” ljubaznošću, kojem sam bio izložen petnaest-dvadeset minuta. Gospodin šef mi je opet objasnio kako prosječan penzioner uštedi proviziju i vrijeme da obigra četiri dijela grada, ponovio kako će se otvoriti još nekoliko takvih centara, kako će se objediniti plaćanje na jednom šalteru, kako neće nastati novi troškovi…
“A zapošljavanje? Nije da provociram, ali pretpostavljam da se ovdje može uhljebiti solidan broj rođaka, ako me razumijete…”
‘Pa jel’ dotle došlo…’
“Svi radnici su samo preraspoređeni iz drugih poslovnih jedinica.”
Uz ovo, objašnjeno mi je kako je pojednostavljena procedura izdavanja saglasnosti za dobijanje građevinske dozvole. Do sad ste morali od svakog komunalnog preduzeća tražiti posebnu saglasnost za lokaciju koja garantira da na vašoj parceli ne postoji linija toplovoda, gasovoda, vodovoda i slično, što je znalo trajati mjesecima. Sad se sve rješava na jednom šalteru, od kojeg dalje idu upiti ka komunalnim preduzećima i sve se rješava u roku od sedmicu-dvije.
“Računali smo da je za ovo ranije trebalo nekoliko mjeseci i 130 kilometara hodanja od jednog do drugog preduzeća. Sad se sve rješava s jednim zahtjevom i u desetak dana”, objasnio mi je šef i dodao kako već u prvim danima nakon otvaranja Centar opsluži u prosjeku 1.800 građana.
Shrvan ljubaznošću osoblja, vidim ja kako tu od sarkastičnog teksta o bezobraznoj vlasti nema ništa. Zahvalim se i rukujem s ljudima nekoliko puta, iziđem iz Centra…
“Majku mu, pa jel’ dotle došlo da se insan više ni posvađati s njima ne može?”
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera